Bračani, jeste li znali da živite na najiseljenijem otoku na svijetu?

378612_310577415653623_1743353351_n

Ovo pitanje upućujem svim mojim Bračanima, onima koji su na Braču rođeni, odrasli, žive ili su pak s njega odselili, a koji jako dobro poznaju onaj osjećaj „ili si za otokom lud, ili na otoku poludiš“.

Jedan od najvećih hrvatskih književnika i najpoznatiji Bračanin, Vladimir Nazor, ostavio nam je u naslijeđe riječi koje o Braču kakvog je on poznavao govore više od bilo koje knjige, televizijske emisije ili turističkog prospekta:

OTOČE BEZ KRUHA, ti ne znaš za usjeve, u kojima se klas zlati, mak crveni i različak modri, tvoji su žrnjevi i mlinovi tuđe žito mljeli. Plug po tebi ne ore; kosa ne psiče u dane žetve. Ipak si nahranio bezbroj svoje djece….

OTOČE BEZ VODE, izvori ne ključaju na tvojim proplancima, potoci ne teku niz tvoje klance. Otoče bez vode, hvala ti, što me nauči žeđati i čeznuti za nečim čitav svoj život.

OTOČE BEZ PUTOVA, na tebi – čak i danas – ponajviše staze i prolazi drevnih ovčara i goniča mazgi. Papci i kopita mrve kamen, ljudska ih noga brusi, omastivši ih pokatkada kapljama krvi. Al` se zato tvoji sinovi ne boje ni najtežih putova po širokom svijetu, onkraj Kanala i onkraj Oceana. Njihove su noge čvrste, obiknute kamenju i draču. Gaze bez straha po svim cestama i puteljcima odlaska i povratka. Otoče bez putova, ti me nauči, kako se hoda, ma kud bilo, neranjivih stopala i tvrdih gležanja.

 

Većina vas Bračana koji ovo čitate vjerojatno znate da imate „tamo neku rodbinu“ u dalekim zemljema Latinske Amerike poput Čilea i Argentine, zatim u Australiji, na Novom Zelandu, u SAD-u, Kanadi… Znate i to da su se ti ljudi iselili trbuhom za kruhom, ali jeste li se ikada zapitali što je točno bio uzrok tome?  Ovim pitanjem se znanstveno-istraživači bavila i etnologinja Marina Perić Kaselj iz Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba,  koja kaže kako je iseljavanje iz Dalmacije počelo još sredinom 19. stoljeća, a intenziviralo se krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Podaci govore da čak 90% iseljenika u Čileu potječe s otoka Brača. Također, značajan broj iseljenika je iz omiškog kraja, iz mjesta Mimice, a manji broj iseljenika je iz dubrovačkog kraja, te s otoka Hvara.

Što je bio povod ovom masovnom iseljavanju?

Ive Livljanić, bivši veleposlanik Republike Hrvatske u Čileu, iznosi sljedeće podatke: “Najveći val iseljavanja zbiva se krajem 19. stoljeća te početkom 20. stoljeća, nakon pojave filoksere na otoku Braču. Budući da je većina pučanstva živjela od vinogradarstva, a i zbog vrlo teškog gospodarskog stanja u čitavoj Dalmaciji u to vrijeme, brački težaci i ribari napuštaju svoj otok, masovno sele u Čile i naseljavaju se na krajnjim dijelovima Čilea – Punta Arenas na krajnjem jugu te Antofagasta na sjeveru. Poslije, poglavito nakon Prvog svjetskog rata, a posebno nakon Drugoga svjetskoga rata može se govoriti samo o sporadičnim doseljavanjima Hrvata. Političke emigracije gotovo da i nema, tek nekoliko pojedinaca, mislim pritom na izbjeglice poslije II. Svjetskog rata.”

Zavod za istraživanja migracija iz Zagreba, proveo je 1975./76. anketu o bračkim iseljenicima, a anketni listić sadržavao je ukupno 34 pitanja. Cilj je bio prikupljanje što većeg broja podataka o iseljenicima i objavljivanje mehanografske knjige, koja je prezentirana i u Bračkom zborniku br. 13. Rezultati ankete doveli su do podatka da je s otoka, u vremenu od 1899. do 1975. godine, emigriralo ukupno 8 084 Bračana, odnosno oko 60% današnje populacije otoka! Budući da se radi o anketi pretpostavka je Zavoda da je stvarni broj iseljenika znatno veći.

Livljanić piše (dijelovi iz njegovog teksta označeni su navodnicima): “Danas pak Hrvate, ili bolje rečeno njihove potomke nalazimo doslovce u svim dijelovima Čilea od Porvenira na Ognjenoj zemlji, u Punta Arenasu, u Puerto Natalesu, na estanciama na području čuvenoga nacionalnog parka Torres del Paine, u Puerto Montu, u Osornu, Valparaisu, Vini del Mar, u Concepcionu, u La Sereni, Coquimbu, Antofagasti, Calami, u Iquiqueu, u Arici, pa čak i u San Pedru de Atacama. Posve sigurno ih je danas ipak najviše – u Santiagu. Naime, dobar dio obitelji naših potomaka je u traženju posla, boljih uvjeta života, dakako i zbog odlaska mladih na školovanje, posebice nakon Prvog svjetskog rata dospio u glavni grad Čilea.

Čime su se bavili ti naši iseljenici? Oni prvi, priprosti težaci i ribari, poneki pomorci, nisu imali velikoga izbora i bavili su se sličnim poslovima. Uz to i rudarstvom.” – piše Livljanić. Manje je poznato da su Bračani su sa sobom donijeli trsove vinove loze te je upravo zahvaljujući našim iseljenicima Čile danas jedna od najpoznatijih vinskih zemalja svijeta.

Većinom je to bilo seljačko stanovništvo, a Livljanić piše kako su “malobrojni među njima koji su bili školovani odmah započinjali radom na kulturnom planu pa su samim početkom 20. stoljeća imali svoje novine, časopise, i to na hrvatskom jeziku. No, malo pomalo hrvatski se jezik gubio, tako da danas imamo jedno jedino glasilo koje izlazi u Punta Arenasu, no ima samo hrvatsko ime, a izlazi na španjolskom – Male Novine. Istini za volju ni oni prvi koji su dolazili iz Dalmacije nisu poznavali hrvatski književni standard, pa čak ni čakavski standard, već se radilo o lokalnom govoru iz pojedinih mjesta otoka Brača, relativno siromašnom. A čini se da je te naše prve useljenike, u njihovoj neupućenosti, bilo stid učiti djecu taj jezik neuka svijeta… Kasnije, protokom vremena, poglavito kada se radilo o miješanim brakovima sve je teže bilo očuvati jezik.”

“Govoreći o drugoj i trećoj generaciji potomaka hrvatskih doseljenika oni su se i asimilirali i Čile doživljavaju kao svoju domovinu, koju silno ljube, ponoseći se pritom uvijek i svojim hrvatskim podrijetlom… Nalazimo ih među poznatim liječnicima, profesorima, ekonomistima, pravnicima, novinarima, kazališnim i drugim umjetnicima, inženjerima, političarima, diplomatima itd.” – kaže Livljanić.

Dovoljno je samo spomenuti da su među njima najpoznatiji Antonijevići, Bezmalinovići, Bižace, Buvinići, Carevići, Dragičevići, Dubravčići, Eterovići, Garafulići, Goići, Gospodnetići, Fabjanovići, Fistanići, Franulići, Jakšići, Karmelići, Kusanovići, Marinkovići, Martinići, Matulići, Mihovilovići, Ostojići, Papići, Perići, Pešutići, Rendići, Stipičići, Vodanovići, Vrsalovići, Zlatari…

U svom tekstu Livljanić piše: “Treba spomenuti da smo imali i dva predsjednička kandidata, nekoliko ministara, senatora i zastupnika u čileanskom parlamentu. Gospodin Dane Mataić Pavičić, koji je radio stanovito vrijeme u diplomaciji u Čileu, a na temelju provedenih anketa, dolazi do fascinantnih podataka da je na čileanskim sveučilištima djelovalo oko 140 profesora i predavača, tri rektora, nekoliko dekana, a spominje i brojku od 17 akademika čija prezimena – prvo ili drugo – završavaju na -ić. Imamo i nekoliko svećenika, trenutno i tri biskupa – Alejandro Goić Karmelić (predsjednik biskupske konferencije Čilea), Tomislav Koljatić-Marojević i Petar Buljević.

A koliko je tek uspješnih poduzetnika. Obitelj Lukšić je svakako najpoznatija. Ranije je to bio čuveni Paško Baburizza, jedan od najbogatijh ljudi svoga vremena, veliki dobročinitelj i mecena. Prije nekoliko godina je otvoren u Valparaisu Muzej lijepih umjetnosti s bogatom kolekcijom koju je on ostavio gradu, baš kao i samu prelijepu zgradu. Nije dakle pretjerano kazati da je hrvatska dijaspora u Čileu jedna od najuspješnijih, a možda i najuspješnija u čitavom svijetu. Što se tiče broja hrvatskih potomaka u Čileu, procjene su dosta različite. Niti ih je registrirala država koju su napuštali, a sustavno to nije radila ni nova domovina – Čile. Lijepo reče u jednom svom izlaganju prof. Mimi Marinović: „…Naši očevi i djedovi su dolazili kao Austro-Ugari ili Hrvati Jugoslaveni, a tek od devedesetih (1990-ih) su Čileanci hrvatskog podrijetla – Hrvati“. Sudeći po procjenama MVP RH , izgleda da se danas broj potomaka hrvatskih iseljenika u Čileu kreće oko 200.000. Na temelju istih izvora hrvatskih državljana je pak samo 900. Dok je ovu posljednju brojku o hrvatskim državljanima prilično jednostavno utvrditi, onu pak o potomcima Hrvata je dosta teško točno odrediti. U brojku od 150-200.000 ubrajaju se dakako potomci po ocu i majci. U Čileu je inače obveza imati prezimena obaju roditelja. Veliki ih je broj iz miješanih brakova.

U samom početku su formirali svoja društva s ciljem uzajamne pomoći (socorros mutuos), ali i zbog druženja i očuvanja svojih običaja. Slijedila su i športska društva – Hrvatski sokol (Punta Arenas i Antofagasta), Estadio Croata – športski tereni i prostorije vrlo komfornoga Doma u Santiagu. Isto tako i vatrogasnih društava koja spadaju među najstarija u tom dijelu svijeta. U Iquiqueu je prekrasan Hrvatski klub na središnjem trgu. Manji klubovi postoje i u Porveniru (najjužniji hrvatski klub na svijetu), u La Sereni, u Calami, u Ariki. U Santiagu postoji jedna zanimljiva udruga, uz onu Damas croatas koje postoje i u drugim spomenutim gradovima, a to je Jadranska Vila koja na poseban način brine o starim i nemoćnim Hrvatima u Santiagu i okolici. Također u Santiagu, uz folklorno-pjevačko društvo “Naša zemlja”, a slična društva postoje i u drugim većim gradovima Čilea. Postoji i Udruga sveučilištaraca hrvatskoga podrijetla (Circulo de los profesionales de ascendencia croata) te pjevačko društvo ‘Jadran’ …”

Ako smo već škrti sa šoldima barem smo široke ruke u doprinosu povijesti, ekonomiji i kulturi onih zemalja koje su nas prihvatile kao useljenike.  Rasuli smo se od od Južne Amerike preko SAD-a, Kanade sve do Novog Zelanda i Australije. Šta će nama Republika Brač kad već imamo Bračku Republiku Čile!

 

Napomena: Dijelovi teksta pod navodnicima preuzeti su iz teksta “Hrvatska-Čile” našeg bivšeg veleposlanika u Čileu, Ive Livljanića.

e-mail: mmatich@yahoo.com

Advertisements
This entry was posted in Bračke teme. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s