Priča o obitelji Lukšić – najbogatijim Hrvatima bračkog podrijetla

minera-los-pelambres_272px

Prema podacima koje je prije tjedan dana objavila organizacija ‘Wealth-X’, specijalizirana za prikupljanje informacija o bogatašima, Hrvatska je sa svojih 280 multimilijunaša na 23. mjestu u Europi. ‘Wealth-X’ u kategoriju multimilijunaša ubraja svakoga čije bogatsvo prelazi 30 milijuna dolara, a tu se ubrajaju gotovina, nekretnine, umjetnine, zrakoplovi, helikopteri i luksuzni automobili te dionice. Na tom popisu odmah iza Ivice Todorića nalazi se obitelj Lukšić, najbogatija čileanska obitelj koja korijene vuče iz bračkog Sutivana. Još prošle godine obitelj Lukšić našla se na listi američkog Forbesa gdje je zauzela 35. mjesto s ukupnim bogatstvom od 17,4 milijarde dolara. O Lukšićima se u Hrvatskoj počelo više pisati kada su od Gorana Štroka kupili ‘Jadranske luksuzne hotele’ (JLH) čime su  u svoj je hotelski portfelj smjestili dubrovačke perjanice u kategoriji hotela s pet zvjezdica, Excelsior, Dubrovnik Palace i Bellevue, koje su pridružili hotelu Argentina, kupljenom ranije. No, najveću pažnju javnosti pridobili su kada se 2011. u kuloarima pojavila priča da žele postati većinski vlasnici dionica Hajduka.

Priča o obitelji Lukšić počinje davne 1910. kada je iz Sutivana u Čile emigrirao Polikarp Lukšić, tek jedan od nekoliko tisuća Bračana koji su otišliu tu južnoameričku zemlju u potrazi za boljim životom. Došavši u Čile Polikarp se zaposlio u rudniku nitrata u gradu Antofagasta na sjeveru zemlje, na obali Pacifika u rubnom području pustinje Atacama, 1400 km udaljenom od glavnog grada Santiaga. Inače, samo ime grada Antofagasta na indijanskom jeziku Kechua znači „Selo na polju salitre“, a osnovan je 1868. godine kao luka za novotkrivene rudnike srebra u blizini. Prvo ime grada bilo je Peñas Blancas (Bijele stijene), a do 1879. pripadao je Boliviji, nakon čega ga je okupirala čileanska vojska čime je započet Pacifički rat između Čilea, Bolivije i Perua. Kao rudarski grad Antofagasta je privlačila brojne imigrante, a pored dominantnih Španjolaca najveće useljeničke zajednice su Hrvati iz srednje i južne Dalmacije (uglavnom Bračani) te Grci. Danas je navodno čak trećina stanovnika Antofagaste hrvatskog, tj. bračkog podrijetla što se jasno može vidjeti po njihovim prezimenima. Koliki je doprinos Bračana Antofagasti najbolje pokazuje podatak da je 1937. godine poznati gradski liječnik i pjesnik Antonio Rendić napisao stihove za gradsku himnu.

Po dolasku u Čile Polikarp Lukšić je oženio Bolivijku Elenu Abarou, kćer bolivijskog ratnog junaka Eduarda Abaroe, s kojom je 1926. dobio sina Andrónica (Andru) Lukšića Abarou. Upravo s Andronicom počinje poslovna priča obitelji Lukšić. Naime, nakon svršetka Drugog svjetskog rata Andronico odlazi na studij u francusku Sorbonnu, od kojeg je međutim brzo odustao. Ostavši u Parizu napravio je prve korake u svijetu biznisa, a navodno se u početku bavio trgovinom deviza na crnom tržištu. Po povratku u Čile Andronico upisuje studij prava, ali je i od toga odustao. Potom je sa svojim ujakom Juanom Abaroom vodio dućan s Fordovim automobilima nakon čega je otvorio mjenjačnicu, čiji su klijenti bili četvorica Francuza, suvlasnici obližnjeg rudnika bakra. Od njih je otkupio tri četvrtine vlasničkog udjela u rudniku, koji je 1954. privukao pažnju japanske kompanije Nippon Mines. Kad su mu Japanci ponudili otkup jednog od nalazišta u sklopu rudnika, legenda kaže da je Andronico zatražo samo 500.000 pesa. No, Japanci su mu isplatili 500.000 dolara, misleći cijelo vrijeme da se prodavač izražava u mnogo jačoj američkoj valuti. Tako se Andronico domogao prvog većeg iznosa, koji je nastavio ulagati u poslove, uključujući ribarstvo, bankarstvo i za njega sretno rudarstvo.

Kad su na vlast došli socijalisti predvođeni Salvadorom Allendeom, paktirao je s njima tako što je vlastima prodao dio svojih tvrtki, ponajviše rudarskih, zauzvrat zadržavši u vlasništvu prehrambene i poljoprivredne tvrtke. No, dobri odnosi s Allendeom naškodili su mu kad je 1973. državnim udarom na vlast zasjeo desničarski diktator Augusto Pinochet. Idućih pet godina, novi je vladar sprječavao Lukšića u pokušaju da u procesu privatizacije kupi ijedno poduzeće. Unatoč nepovoljnom tretmanu koji je trpio u prvo Pinochetovo vrijeme, Andronico se o diktatoru izražavao uglavnom pohvalno, priznajući manjkavosti na planu ljudskih prava, ali dajući mu za pravo u gospodarskoj politici. Ironijom sudbine, baš mu je nemogućnost sudjelovanja u ranoj privatizaciji dugoročno pogodovala. Poduzetnici koji su bili dobili slobodne ruke da kupuju poduzeća debelo su se zadužili u dolarima. Kad su ranih osamdesetih Čile zahvatile kriza i devalvacija pesa, našli su se u financijskom škripcu, dok je Andronico ostao među rijetkima bez problema s likvidnošću. Tada su se Lukšićevi domogli značajnih poduzeća po sniženoj cijeni i iz krize izašli ojačani. Jedna od njihovih bitnih akvizicija iz tog razdoblja bila je glavna domaća banka Banco O’Higgins, koja se 1997. spojila s Banco de Santiagom. Potom je nabavio Compania de Cervezas Unidas za sedam milijuna dolara, da bi joj vrijednost u međuvremenu narasla za 130 puta. Od sredine devedesetih, Lukšićevi su rasli munjevitom brzinom i razvili se u najbogatiju čileansku, a u zadnjem desetljeću i latinoameričku obitelj. Tamošnji mediji kažu, zahvaljujući spoju prodornosti, proračunatosti i sreće. Andronico se dvaput ženio –  iz braka s Enom Craig ima dvojicu sinova, Andrónica i Guillerma, a kada mu je umrla prva supruga 1959., dvije godine kasnije oženio je Iris Fontbonu, s kojom je dobio dvije kćeri, Paolu, Gabrijelu i sina Jean-Paula. Postupno se, pred kraj života, rješavao svih poslovnih obaveza da bi najdulje ostao vezan baš uz rudnike. Pod stare dane čak nije želio davati savjete svojoj djeci koja su preuzela biznis, nego im je govorio neka uzmu konzultante i plate ih, a njega neka puste na miru, da uživa. Jedino čime se volio zanimati bili su rudnici. Androniko je znao izjavljivati da mu je otac usadio snažan osjećaj prema domovini. Govorio je kako vremena nisu bila laka, ali da je osjećao snažnu roditeljsku ljubav.

Otac me je stalno grlio i ljubio. Takvi smo mi Hrvati, razvijamo snažne veze sa svojom djecom. Ne mogu razumjeti narode poput Engleza ili Nijemaca koji, po našim standardima, imaju prilično hladne veze sa svojim potomcima. Meni je to nepojmljivo. Kako su mene odgajali moji roditelji – s puno ljubavi i discipline – tako sam i ja odgajao svoju djecu. – jednom je prilikom izjavio medijima. U Hrvatsku je, naveo je u jednom kasnijem intervjuu za Nacional, dolazio od 1947. godine. Lukšić je pomagao i pri diplomatskom priznanju Hrvatske, a novinarima je prilikom posjete njegovom ranču izjavio: Ne možete zamisliti koliko mi je važno što ste novinari iz Hrvatske jer sam sa svojom krvlju. Kazao je kako se osjeća stopostotnim Hrvatom, da se ovdje osjeća kao kod kuće i da mu se sviđa duh naših ljudi. Osjećao se našim premda nikad nije naučio hrvatski jezik. Navodno ga je u pokušaju učenja odvratila naša realno teška gramatika.

 

b29cab7d53a7a1a94f24427d5bc5436c_700x550

    Andronico Lukšić Abaroa

Ime Andronica Lukšića u Hrvatskoj je poznatije od imena njegovih potomaka, još od sredine 1990-ih kada je na poziv tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana došao u Hrvatsku i kupio Karlovačku pivovaru koju je destak godina nakon toga prodao po višestruko skupljoj cijeni. Zanimljivo je kako je Lukšićev model privatizacije kupljenih hrvatskih tvrtki bio jedan od najčišćih koji se proveo kod nas. Svakoj kupnji prethodila je natječajna ponuda, a svaka kupnja isplaćena je u gotovini, za samo nekoliko dana. Očito je da bračke veze koje mu je usadio otac nisu pokidane do Andronicove smrti u ljeto 2005. godine, kada je podlegao zloćudnom tumoru. Nakon njegove smrti obiteljski biznis preuzeli su njegovi sinovi Guillermo, Andronico i Jean Paul. Glavninu poslova preuzeo je Guillermo Lukšić, koji je postao predsjednik upravnog odbora kompanija Lukšić grupe, a bio je poznat kao menadžer  koji nikada nije donosio nagle odluke i uvijek se priklanjao dugotrajnim pregovorima prije nego što bi se upustio u preuzimanja i spajanja. Bankarski dio posla preuzeo je stariji sin Andronico, Guillermov brat, a najmlađi sin Jean-Paul preuzeo je posao s rudnicima bakra. Obiteljskim bogatstvom danas upravlja udovica Andronika Lukšića, Iris Fontbona, njegova druga supruga. Početkom 2000-tih Guillermo je vodio pregovore i odlučivao o prvim turističkim poslovnim operacijama na hrvatskom Jadranu. Kupnjom Jadranskih luksuznih hotela od Gorana Štroka 2011. godine Lukšići, koji od tada imaju pet hotela s pet zvjezdica, u Dubrovniku imaju i svojevrsni monopol na luksuzni turizam juga Hrvatske, dok je porečka ponuda u segmentu masovnog turizma uglavnom njihova kroz Plavu Lagunu, kojoj je najveći konkurent Valamar. Štroku su JLH platili 14 milijuna eura, te su pokrili stotinjak milijuna eura njegova duga, a lani su u obnovu Hotela Parentium u Poreču uložili 22 milijuna eura. Na listi najbogatijih Hrvata hrvatskog izdanja časopisa Forbes Lukšići su ove prošle godine s hrvatskim kapitalom od 1,3 milijarde kuna zauzeli drugo mjesto, odmah iza Ivice Todorića.

 

Guillermo-Luksic-Craig

                                                            Guillermo Lukšić Craig

Nakon smrti Guillerma Lukšića u ožujku prošle godine, obiteljski biznis preuzima Davor Lukšić Lederer. Kao i većina onoga čega se uhvate, tako je i turistički biznis u Hrvatskoj Lukšićima izuzetno profitabilan. Kako piše hrvatski Forbes, Lukšići se u turizmu na hrvatskoj obali ne trude biti najbolji ni po broju kreveta ni po ostvarenom prihodu ili njegovu rastu. Trude se i u tome jesu bolji od svih ostvariti najbolji povrat na vlasnički kapital, koji u njihovu slučaju iznosi 5 posto za 2011. godinu, dok konkurencija radi sa 1 posto povrata ili bez njega. Porečka Plava Laguna lani im je donijela 71,3 milijuna kuna dobiti iz 539,7 milijuna kuna prihoda.

Lukšići su definitivno postali najpoznatija i najuspješnija hrvatska emigrantska obitelj koja nije zaboravila rodni kraj unatoč činjenici što ih je život odnio na drugi kraj svijeta, sve do Čilea. Svojim trudom i poduzetničkom snalažljivošću stekli su bogatstvo koje sutivanski težak Polikarp nije mogao ni sanjati kada je 1910. napustio rodni otok u potrazi za boljim životom. Njihova priča služi na čast Čileu, Hrvatskoj, ali prvenstveno našem Braču s kojega su potekli.

 

slika-naslovne_562429S0

                                           Davor Lukšić Lederer na naslovnici Forbesa

 

 

Autor: Milan Matić

e-mail: mmatich@yahoo.com

Advertisements
This entry was posted in Bračke teme. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s