Referendum o braku kao potvrda struktura dugog trajanja

Image

Prošla su točno tri mjeseca od 1. prosinca 2013. godine, “povijesnog” dana kada je 37.8% hrvatskih građana odlučilo iskoristiti svoje biračko pravo te uvjerljivom većinom izglasati da se u ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak zajednica muškarca i žene. Odmah nakon objave rezultata mediji su se raspisali o rezultatu referenduma kao potvrdi da je Hrvatska dominantno tradicionalna, katolička, ‘zatucana’ zemlja koja se ovime svrstala uz bok Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj. Rezultati su jasno pokazali da je referendum prošao u većini hrvatskih županija na čelu s metropolom dok su PROTIV glasovale samo Istarska i Primorsko-goranska županija. Ubrzo nakon toga objavljeni su i rekorderi referenduma te je objavljen podatak da je referendum najuvjerljivije prošao u općini Cista Provo u Splitsko-dalmatinskoj županiji gdje je ZA glasovalo čak 98,6%, dok je najjasnija odbijenica referendumu došla iz grada Labina u Istarskoj županiji gdje je 70,98% građana glasovalo PROTIV.

Znam da mnogima od vas prva napamet padne iduća misao: “Pa naravno, zadrti Dalmatinci su glasovali ZA, a napredni Istrijani PROTIV”, i ja vas nemam namjeru razuvjeravati u tom stereotipu. Mene prvenstveno zanima zašto je tome tako i želim objasniti zašto smatram da drugačije nije ni moglo biti. Namjerno sam odabrao dva ekstremna primjera, općinu Cista Provo i grad Labin kako bih što jasnije predočio gdje je temeljni kamen spoticanja i nerazumijevanja dvaju nepomirljivih sjetonazora. Postavlja se pitanje po čemu se razlikuju općina Cista Provo, smještena u srcu Dalmatinske zagore, i istarski grad Labin i imaju li išta zajedničko? Odgovor je krajnje jednostavan, razlikuju se gotovo po svemu, a najveća sličnost im je to što se nalaze u istoj državi.

Prvo malo statistike: Za one koji neznaju, općina Cista Provo nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj županiji, točno na pola puta između Imotskog i Sinja. Prema popisu stanovništva iz 2011. imala je 2 335 stanovnika od čega Hrvati čine 99,74%, a po vjerskoj pripadnosti katolika je 99,91%. S druge strane, grad Labin nalazi se u jugoistočnom dijelu Istarske županije i ima 11 642 stanovnika, od čega Hrvati čine 62,45%, Istrijani 17,63%, Bošnjaci 7,85%, Srbi 2,47%, Talijani 2,36%, Albanci 0,68%… U smislu vjerske pripadnosti katolika je 67,30%, ateista 10,98%, muslimana 10,68%, neopredjeljenih 5,83%, pravoslavaca 2,38%, agnostika 1,26% itd. Dakle, već nakon kratkog pregleda statističkih podataka jasno je da je općina Cista Provo gotovo stopostotno hrvatska i katolička sredina, dok je grad Labin multinacionalan i multikonfesionalan.

Ako se osvrnemo na društveni i povijesni razvoj ovih dvaju sredina vidjet ćemo da se zapravo radi o dva svijeta. Labin je oduvijek bio poznat kao rudarski kraj kojeg su prilično rano dotakle tekovine industrijske revolucije i sve ono što uz nju ide – ekonomska modernizacija i društvena sekularizacija. Geografski položaj na razmeđi mediterana i Mitteleurope doveo je do miješanja stanovništva i otvorenosti različitim kulturnim utjecajima uslijed čega je formiran specifični mentalitet tamošnjih ljudi naviklih na različitosti i život u relativnom miru. Njihov se identitet nikada nije prvenstveno temeljio na činjenici da su katolici, budući da su katolici bili i njihovi susjedi Talijani s kojima su stoljećima živjeli, a ono što ih je od njih razlikovalo bio je prvenstveno jezik koji je postao temelj kasnijeg nacionalnog buđenja. Kolektivnu memoriju Labina trajno je obilježila tragična epizoda ustanka labinskih rudara iz 1921. kojeg su ugušile talijanske fašističke vlasti, a koji se smatra prvim antifašističkim ustankom u svijetu na što su stanovnici Labina izrazito ponosni.  Interesantan je podatak da je iz Labina i jedini protestantski teolog s naših područja, Matija Vlačić Ilirik što samo ukazuje da je živio u sredini u kojoj su oduvijek bila prisutna strujanja sa europskog zapada. Modernizacija koju je sa sobom donio socijalizam ovdje se samo nakalemila na postojeću rudarsku kulturu masovne industrije i za tamošnje stanovništvo je bila logičan nastavak njihovog društvenog razvoja i napretka.

S druge strane, Cista Provo nastala je na području vojne granice Mletačke Republike i Osmanskog carstva, a njezini stanovnici bili su morlaci, slavensko katoličko stanovništvo kojeg je Venecija koristila u svojim ratovima protiv Turaka. To stanovništvo trajno je naseljeno na ovo područje nakon oslobođenja od turske vlasti početkom 18. stoljeća, a njegov mentalitet je oblikovan u specifičnim okolnostima permanentnog ratovanja, seobi stanovništva i sveopće neimaštine u škripcu između križa i polumjeseca. Ratujući na strani katoličke Venecije, a protiv Osmanskog carstva svoj je kolektivni identitet temeljilo na svojoj vjeroispovjesti zbog koje je bilo proganjano. Narodni autoriteti i vođe bili su katolički svećenici, prvenstveno franjevci, a stanovništvo se socijaliziralo uz KačićeveRazgovore ugodne naroda slovinskoga, junačke deseterce koji su veličali hajdučke harambaše Mijata Tomića i Stojana Jankovića. Ovdašnji stanovnici nikada nisu živjeli od statične proizvodnje nego od trgovine, stočarstva i na koncu hajdučije bez koje je opstanak bio nemoguć. Lučonoša nacionalne svijesti u ovom kraju bio je narodnjak Mihovil Pavlinović kojemu, ako niste znali, dugujemo termin “Hrvat-katolik”. Za razliku od Labina kojeg su unesrećili talijanski fašisti, u kolektivnoj memoriji ovoga kraja ostao je tragičan događaj iz 1944. kada su Titovi partizani streljali 133 ovdašnjih stanovnika zbog “kolaboracionizma” s okupatorom. Modernizacijski učinak socijalizma ovdje je bio minimalan, a muško stanovništvo je bilo primorano emigrirati u zapadnu Europu, uglavnom Njemačku, kako bi slanjem deviza osiguralo preživljavanje svojim obiteljima.

Možda se na kraju pitate kakve veze sve ovo ima sa jučerašnjim referendumom i zašto je uopće važno? Ima i te kakve veze jer iz ovih dvaju priča proizlaze dva svjetonazora, dva različita kolektivna identiteta koja nam daju odgovor na pitanje zašto se ne razumiju tradicionalno-katolička i sekularna Hrvatska. Nije slučajno da u Labinu od osamostaljenja Hrvatske vlada IDS i da tamo Franjo Tuđman nije pobjeđivao ni početkom devedesetih dok s druge strane u Cisti Provo neprikosnoveno vlada HDZ kojemu su oporba HSP i HČSP, a ljevice nema ni u tragovima.

Ove dvije različite sredine samo su primjer koji pokazuje koliko na naše ideološke stavove utječe niz faktora poput sredine u kojoj smo rođeni i socijalizirani te obiteljska povijest i naslijeđe u kojem smo odgojeni. Sjetite se ovoga svaki put kada sudite o nečijim nazadnim i ‘kontroverznim’ političkim stavovima, a posebno vi koji mislite da čovjek nije ništa više od slobodnolebdećeg pojedinaca lišenog svih društvenih okova i moralnih normi. Svi smo mi određeni strukturom dugog trajanja i više nego što mislimo, razlikujemo se samo po tome želimo li to sebi priznati ili ne.

Advertisements
This entry was posted in Politika i društvo. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s