Kako se živilo na Braču prije razvoja turizma?

ImageFoto: www.yachtscroatia.com

U današnje vrijeme superbrzog interneta, facebooka i pametnih telefona, suvremenoj mlađoj generaciji teško je zamisliti kako je izgledao život prije njihovog rođenja. Današnji osamnaestogodišnjaci ne samo da se skoro ne sjećaju kako je izgledao život prije facebooka i instagrama nego im memorija ne pamti što znači ne posjedovanje tako trivijalnog pomagala kao što je mobitel. Moja generacija bila je te sreće da je djetinjstvo još uvijek provodila na ulici, uvijek razderanih koljena i šporkih ruku od pravljenja takozvanih ‘šatora’, kojekakvih nastambi od granja u grmolikoj šumi brnistre koja je u to predapartmanizacijsko doba još uvijek rasla poviše našeg radničkog naselja u Bolu. Budući da smo bili ‘ratna djeca’ čije su formativne godine obilježili teški događaji s početka devedesetih, srećom za većinu nas daleki i neshvatljivi, igranje ‘rata’ s plastičnim pištoljima na vodu između dviju grupa bila je naša svakodnevica. Cjelodnevno skitanje obično bi nakratko prekinuo majčin glas koji bi nam iz daljine davao do znanja da je ručak na stolu, a nakon što bi isti na brzinu strpali u usta, opet bi odlazili vani sve do večeri i ponovnog imperativnog oglašavanja majke da je vrijeme za večeru i spavanje. Tako je otprilike izgledao djetinjstvo moje generacije koja je odrastala u ne tako davnom vremenu prije facebooka i mobitela, no ovo nije priča o tome.

Ovo je priča o djetinjstvu naših nonota i nona, onom ‘pretpotopnom’ vremenu bez osnovnih tekovina suvremene civilizacije kao što su tekuća voda, struja, sanitarni čvorovi, ceste…

Današnja čarobna riječ – turizam – od čije materijalne realizacije danas neposredno, ali i posredno ovisi egzistencija sviju nas, tada je vrlo rijetko ili nikako izlazila iz usta naših starih. Svakodnevica tog vremena zapisana je u memoriji ‘očeva otaca naših’, a mnogi od nas imali su tu sreću da su u djetinjstvu slušali priče o tom davnom i nama neshvatljivom vremenu kad je i ‘pulenta bila luksuz’. Sjećam se kako mi je nona iz Selaca, koja je danas u osmom desetljeću života, pričala kako je u djetinjstvu jela ‘smriške i brujet od kamena’. Za one koji ne znaju, smriške (smričke) su bobice grmolikog stabla smriča/smreke (lat. Juniperus oxycedrus), a ‘brujet od kamena’ predstavlja gastronomsko dostignuće koje se sastoji od povećeg rupičastog kamena izvađenog iz mora, u čijim se šupljinama nalazi pokoja čuka (priljepak), puž ogrc i nešto morske trave, a koji je kao takav prokuhan u vodi koja se na koncu kulinarskog procesa pretvori u tekućinu alla brujet (?). Ovo je samo jedna od sličica koje su mi se urezale u pamćenje, no o životu naših predaka ipak najviše možemo doznati iz prve ruke, kroz razgovore i prisjećanja živih svjedoka, a još ako pri ruci imamo kakav povijesni dokument, tim bolje.

Upravo jedan takav dokument, točnije putopis, dospio mi je nedavno u ruke zahvaljujući preporuci mojeg prijatelja sa studija. Riječ je o knjizi ‘Kako živi narod – život u pasivnim krajevima’ tiskanoj u Zagrebu davne 1936. Autor ove knjige je Rudolf Bićanić, ekonomist, gospodarski povjesničar, sociolog sela, političar i sveučilišni profesor koji je 1935. i 1936. proveo, kako sam kaže, ispitivanje narodnog života u pasivnim krajevima – Lici, Hrvatskom primorju, zapadnoj Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. Naime, Bićanić je nepune dvije godine proveo u razgovoru s običnim ljudima – seljacima, težacima, nadničarima, ribarima… detaljno opisujući način na koji oni žive te zapisujući njihove stavove, probleme i razmišljanja o svojoj svakodnevici. Povod za to bio mu je taj što se u „hrvatskoj javnosti gleda odviše na sva pitanja sa stanovišta Zagreba i triju županija oko Zagreba, dok se životu drugih krajeva ne posvećuje previše pažnje“. Na svom dvogodišnjem proputovanju Bićanić je posjetio i naš otok, a njegov zapis prenosim u cijelosti. Godina je 1936., mjesto radnje je otok Brač u Primorskoj banovini, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji:

Svakako je najbolji način za upoznavanje života i gospodarskog stanja, putovanje po selima i razgovor s ljudima. Kada seljak zna, da ima pred sobom „svoga čovika“, da se s njim porazgovori, onda iskreno, otvoreno i bez straha priča o svom teškom životu, o svojim mnogim nedaćama i tegobama. Milo mu, kada vidi nekoga, koji misli na nj, koji ima iskrenu volju, da zajedno s njim radi i da nastoji „da nam svima skupa bude boje“. Na ovakovim putovanjima mlad školovan čovjek više nauči, nego da negdje u zatvorenoj sobi pročita neznam koliko knjiga, pa bile to i najbolje.

Po već utvrđenom planu došli smo u prvu našu postaju, primorsko selo Sutivan na otoku Braču. Kao većina primorskih sela, tako je i Sutivan pri samom moru, čist, miran i siromašan. Svojom bjelinom (sve su kuće od kamena), ne ističe se mnogo od svoje okoline. Zelenila gotovo nema, a ono silno i nepregledno kamenje na žarkom primorskom suncu udara svojom bjelinom u oči, kao da hoće da se samo ono istakne. Samo nešto slabe šumice primorskog bora, rijetki maslinici, nešto loze među širokim kamenim ogradama i ponegdje koji grm trna, predstavljaju male zelene točke u toj pustinji škrapa. Bilo je nekada više šume na Braču, ali nešto iz neznanja, a više iz gole nevolje, posječeno je i prodano za kruh. Danas Sutivan broji oko 1000 duša, a nekada je bilo mjesto sa 2500 stanovnika. Još uvijek ljudi sele u Ameriku, tako da nema kuće, koja nema barem 2 člana „po svitu“. Ti iseljenici šalju teško zaslužen i s mukom ušteđen novac svojima kući i samo tako mogu njihovi kod kuće životariti. „Tuji novci nas uzdržu“ – kaže nam jedan stari ribar naborana lica, misleći na dolare, koje Sutivan prima.

Uz nevjerojatno teške prilike tla i vremena ipak se veći dio seljana bavi poljodjelstvom. Ribara ima sve više, jer je zemlje za obrađivanje sve manje. Bura, a osobito kiša nosi svakim danom zemlju, koju ne može čuvati žilje stabala, jer šuma više nema. Samo 5 do 10 posto zemlje je obradivo. Ostalo je kamenjar, označen u statistikama lažnim imenom – pašnjaci.

Loza je glavna kultura uz maslinu. Od voća samo rogač i bajam; dakle samo voćke koje imaju dug korijen, koji se provlači kroz škrape i duboko dolje nalazi nešto vlage. Ostalo voće ne uspijeva, jer ga „suša ubije“ – kako kažu naši marljivi Bračani. Sve je izgorilo. „Nima kiše, pa nima!“ Čatrnje su im presušile, trava je izgorila od sunca, a i loza se suši. Nemaju vode ni za piće. Ono malo stoke pije poluslanu vodu, jer druge nemaju ni seljaci. Jadan je takav život, pa ipak oni ne zdvajaju. Nadaju se: „Doće i naše vrime!“

Riješiti pitanje vode, podignuti turizam, ustaliti i podignuti cijene ulju i vinu, samo to može spasiti Sutivan, a to znači gotovo sve naše krševite i siromašne otoke. Rad u tom pravcu mora donijeti koristi. Uistinu je težak život u ovom dijelu naše domovine, gdje život ovisi o jednoj kiši, o cijeni ulja i lovu ribe. Voća nemaju, povrća ni za vlastitu potrebu, pčele ne drže, jer „nima paše“, a stoku nemaju čime hraniti. Na 1000 stanovnika ima 15 malih kravica, oko 100 ovaca, toliko koza, a svinja svega 5.

Seljak u ovome kraju – gdje je meso luksuz, žigica rijetkost, gdje se salata gaji u cvjetnim loncima, a 20 litara vode prodaje po 1 dinar – ima pravo kad kaže: „Kod nas ne može ni koza živit“.

ImageFoto: www.postira.hr 

Otočani što mora ne vide

Nesigurna vremena srednjega vijeka kada su morem vladali gusari, a malo obradive zemlje na samoj morskoj obali, prisiljavala su Hrvate-primorce, da svoja selišta podižu po pustim dolinama i poljima u unutrašnjosti većih otoka Dalmacije. Ovakva sela i danas čine dobar dio stanovništva otoka Brača, Hvara, Šolte, Visa, Korčule i drugih. U nemogućnosti, da za obranu sagrade kule i tvrđave, ovi naši seljaci su svoje male kamene kuće i gospodarske zgrade podizali na najnepristupačnijim mjestima, po mogućnosti zaklonjenim sa sviju strana. Pa, kao što se u ona davna vremena za njih nitko nije brinuo – osim kad je „o jematvi“ trebalo davati odrođenome plemstvu primorskih gradića dio u vinu, ulju i mesu – tako i danas ostavljeni sami sebi jadno životare, željni gutljaja čiste hladne vode i komadića tvrdog kruha. Uzdajući se samo u „boja vrimena“ i u svoje žuljave ruke, vjeruju, da će već jednom i oni živjeti „ka’ pravi judi“.

Jedno od ovakovih sela je i Donji Humac (općina Sutivan, kotar Brač), koji leži na zapadnom dijelu otoka Brača. Od morske je obale udaljen sat i po dobrog hoda. Smješten iza jednog kamenog brijega, opazi se tek onda kad mu se sasvim približite. Pred njim se protegla duga blaga dolina u kojoj se tu i tamo među širokim suhozidima nalaze njihova „poja“. Ova „poja“ su zapravo male parcele od po 100 m2, često jedva toliko široke, koliko širina kamene ograde. Osim loze, po gdje-gdje koja žalosna polusuha maslina i… nepregledna polja škrapa s kojim grmom trna ili česmina. Evo iz ovakvog „posjeda“ mora marljivi i štedljivi otočanin izvući toliko, da prehrani svoju obitelj. Iz ljutoga krša treba da „stvori“ zemlju, na kojoj će kasnije zasaditi plemenitu lozu, koja mu vrlo često, radi suše, neplemenito vrati. U ovakvim godinama ostaje jedina nada brat, sestra, otac ili rođak iz Amerike. A Amerika sve manje šalje dolare! Suša uništila vinograde (kiša ovoga ljeta nije pala kroz 3 mjeseca ni jedanput), mušica i grizlica smanjile prirod maslina, zarade ni od kuda, a proživiti zimu moraju. U Donjem Humcu je oko 100 kuća, a u svakoj po 6-8 ukućana i svi oni sa zebnjom očekuju prve bure. Osim nekolicine, svi su poljodjelci. Uz obradu zemlje, od davnina su se bavili stočarstvom i to najviše ovčarstvom. I danas je na glasu brački punomasni ovčji sir.

Kada je srednje rodna godina, ovo selo „nađe“ 5-6 vagona vina i 100-200 hl ulja. Ako ovo podijelimo na 100 kuća, onda sav prihod jedne srednje stojeće kuće (sa 7 ukućana) u novcu (računamo po ovogodišnjim cijenama) iznosi oko tri hiljade dinara. Rijetko koji gospodar dođe do novca prodajom kojeg drugog svog proizvoda (med, smokve, mlijeko ili meso). Nekada, dok je obradivog tla bilo više, sijalo se nešto ječma, pšenice i kukuruza. Nerentabilnost žitarica može se lako prosuditi po sljedećem: Ove je godine čitavo selo zajedno dobilo oko 50 mtc pšenice što čini poprečno 30 kg po vritu („vrit“ je glavna mjera za površinu u srednjoj Dalmaciji, a odgovara površini od 852 kvadratna metra). Uslijed ovogodišnje suše, prirod je na mnogim mjestima iznašao 10-15 kg, što bi odgovaralo 60-90 kg po jutru (!). Tanak sloj crljenice od jedva 20 do 30 cm debljine, dugim jednostranim iscrpljivanjem, a od jake žege sasvim isušen, i nije mogao dati više. „Nismo izvukli ni za sime!“ – kaže jedan stariji Humčanin. Srednji posjed iznaša 60-70 vriti, ali od toga je samo 5-6 vriti obradivog tla; znači, da se obitelj od 6-8 članova mora prehraniti sa iscrpljene crljenice od 0.7-0.8 jutra, dakle sve manje od 1 jutra. Osim nešto ilovastih tala, u ovim je krajevima najčešća crljenica (terra rossa), koja je mrko-crvene boje, jako isprana, a biljnim hranjivima siromašna.

Ovo malo plodnog tla, svaki je seljak zasadio lozom, dok su pristranci brda – ukoliko još na njima ima zemlje – zasađeni maslinama. Najveći dio posjeda je „pašnjak“, zapravo goli kamenjar. Ako se ovome nadoda desetak metara malog vrta uz kuću, imamo čitav „grunt“. Od stoke ima svaka kuća po jednog magarca ili mulu, jednu kozu, 2-3 kokoši, 3-4 ovce, a bogatiji (!) još kravicu ili pak svinju. Da slika ovog sela (a većina ih je u unutrašnjosti otoka ovakva) bude potpuna, mora se spomenuti pitanje pitke vode. Pošto svaka kuća nema svoju gustirnu (bunar), prisiljeni su uzimati vodu iz zajedničke stare seoske čatrnje. Ona za vrijeme velike suše presuši. Onda uzimlju vodu iz velike otvorene lokve izvan sela, koja sa pravom zdravom vodom ima zajedničko samo ime. Površina ove lokve je zelena od sluzavih algi, a voda ugrijana od sunca sadrži milijarde svih mogućih crvića i životinjica drugih raznih oblika. Sigurno je da u ovome vodenom „carstvu“ ne fali mnogih uzročnika bolesti. Ljudi nemaju svojih bunara, a ni novaca da kupe par litara pitke vode. Ovdje se, naime, i voda prodaje. Mnogi su primorani piti ovu vodu iz lokve.

Ova naša malena sela, koja je sudbina smjestila među sam ljuti krš, ne bi smjela biti zaboravljenja kao do sada, jer su naša i jer su u borbama i sa zlim ljudima i zlim vremenskim i terenskim prilikama izdržala i očuvala se, čime su dokazala svoju snagu i otpornost. Sa čvrstim uvjerenjem da se svi moraju „držat za jedan šćap“, nadaju se ovi naši marljivi otočani što mora ne vide, da će jednom i ljeti piti hladne i zdrave vode i da preko čitave zime neće trebati jesti samo leću, bob i poljski grašak.

(Ulomak iz knjige Rudolfa Bićanića Kako živi narod)

Image

I doista, kada iz današnje perspektive sagledavamo kako se živilo na Braču prije nepunih osam desetljeća, kada je naš škoj bio kako Nazor kaže: „Otok bez kruha, bez vode, bez putova…“, može nam se učiniti da je to bila neka druga, većini nas teško shvatljiva i surealna stvarnost. Ovaj Bićanićev tekst daje nam opis Brača tog vremena, i to iz prve ruke. Samo usporedbe radi, riječ je o 1936. godini – istoj onoj kada je izumljen prvi mehanički kompjuter, a BBC započeo s emitiranjem TV programa u tadašnjoj visokoj rezoluciji. Tako je izgledao svakodnevni život na našem otoku prije pojave masovnog turizma, a o samim turističkim počecima pročitajte u jednom od sljedećih nastavaka…

Autor: Milan Matić

e-mail: mmatich@yahoo.com

Advertisements
This entry was posted in Bračke teme. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s