Budućnost je u turizmu i održivom razvoju, a ne u nafti i termoelektranama

    platforrm-2-coll

Otkako je vlada najavila da će raspisati koncesije za eksploataciju nafte i plina u Jadranu javnost se, kako to uvijek kod nas biva, oštro podijelila. S jedne strane našli su se zagovornici eksploatacije predvođeni Ministarstvom gospodarstva i Agencijom za ugljikovodike, dok su se s druge strane očekivano našli protivnici, prvenstveno ekološke udruge i dio javnosti zabrinut za budućnost Jadrana, ali i svoju vlastitu.

Pitanje je sljedeće: Je li isplativo i opravdano ići u eksploataciju nafte i plina iz Jadrana? Odgovor može biti potvrdan ili niječan, ali iza njega se kriju barem dvije razine – ekonomska i etička, koje su ništa drugo nego lice i naličje iste medalje.

Ako pitanje eksploatacije promatramo na razini ekonomske isplativosti tada su podaci sljedeći: zahvaljujući početnim istraživanjima Jadrana u proračun Republike Hrvatske trebalo bi se sliti oko 100 milijuna kuna, dok bi vrijednost investicijskih planova trebala premašiti 4 milijarde kuna. Procjenjuje se da će oko 60 posto vrijednosti investicija napraviti domaće tvrtke koje bi mogle dobiti i odraditi poslove u vrijednosti 2,5 milijarde kuna. Također, ako dođe do ozbiljnije eksploatacije iz jadranskih bušotina, država bi kroz različite naknade uzimala 53,5 posto vrijednosti nafte i 60 posto vrijednosti plina. Dakle, kad sve skupa zbrojimo dolazimo do iznosa od oko 6,5 milijardi kuna koje bi država trebala uprihoditi prije ikakve ozbiljnije eksploatacije.

No, je li 6,5 milijardi kuna “početnog kapitala” dovoljno dobar razlog da se ide u ovaj projekt? Na prvi pogled svakako se čini da jest, pogotovo u situaciji u kojoj se nalaze državne financije. No, ako ovu eventualnu dobit stavimo u korelaciju sa prihodima koje Hrvatska ostvaruje od industrije koja je dijametralno suprotna naftnoj, a to je turizam, tada se ova očekivana dobit od 6,5 milijardi kuna ne čini kao neka posebna suma.

Naime, Hrvatska od turizma godišnje službeno ‘ubere’ oko 7,5 milijardi eura (malo manje od 57 milijardi kuna), a kad tome pridodamo novac koji se zaradi u sivoj zoni dolazimo do realnog iznosa od barem 10 milijardi eura (oko 76 milijardi kuna) godišnje. U situaciji kakva jest, zarada od turizma jedini je sigurni novac na kojeg Vlada može računati i koji joj uvijek dođe kao melem na ranu zvanu deficit državnog proračuna. Danas od turizma u Hrvatskoj, što neposredno što posredno, živi kompletna jadranska obala (sa izuzetkom luka Rijeke i Ploča te brodogradilišta), pogotovo otoci, ali i sve više sezonskih radnika iz Dalmatinske zagore, Bosne i Hercegovine kao i kontinentalne Hrvatske, ponajviše Slavonije. U ovih zadnjih sedam godina ekonomskog propadanja Hrvatske turizam se pokazao jedinom uspješnom granom koja iz godine u godinu raste. Upravo je turizam uvelike zaslužan što nema izraženijeg siromaštva i socijalnih nemira, barem u jadranskim županijama, kao ni značajnijeg iseljavanja mladih kao što je to slučaj u primjerice pet slavonskih županija. Od turizma se živi i preživljava, od sezone do sezone, ali je zarada uvijek ‘zagarantirana’. Njegov najveći problem je taj što on sve više postaje monokultura o kojoj ovisi egzistencija sve većeg broja stanovnika i što se još uvijek razvija stihijski, ali i to se mijenja iz godine u godinu i on je danas definitivno na višem nivou nego što je to bio prije deset godina.

Dakle, u utakmici u kojoj sudi sudac zvan Ekonomska Isplativost pobjeđuje – turizam.

No, mogu li turizam i naftna industrija zajedno, možemo li istovremeno imati plaže prepune kupača i naftne platforme u daljini? Ministar Vrdoljak i Agencija za ugljikovodike tvrde da je to moguće. Ja sam ipak prilično sumnjičav i uvjeren sam da je njihova ‘mirna koegzistencija’ teško ostvariva. Kao argument navodi se primjer Italije koja ima stotinjak platformi od čega je manje od deset posto naftnih, a ostale su plinske. To je točno, ali Italija za razliku od Hrvatske: 1) ima pet puta dužu obalu koju oplakuje pet sredozemnih mora, 2) ima znatno manju ovisnost o turizmu u ukupnom BDP-u, 3) ima puno razvijeniji kulturni turizam za razliku od kupališnog kakav prevladava u Hrvatskoj, 4) svoje brendiranje ne temelji na kristalno čistom moru nego na talijanskoj kuhinji, kulturnom naslijeđu i životnom stilu. Prva asocijacija koja prosječnom turistu pada napamet kada se spomene Italija uglavnom nije more, dok je među prvim asocijacije koje se vezuju uz Hrvatsku upravo Adriatic Sea. U odnosu na Italiju kojoj su mogućnosti mnogo šire, Hrvatskoj je Jadransko more najvrjedniji resurs kojeg ima.

Pitanje što bi se dogodilo u slučaju neke veće ekološke tragedije u kojoj bi došlo do devastacije Jadrana dovodi nas do etičke razine problema. Pitam se imamo li pravo riskirati da se kod nas dogodi tragedija slična onoj koja se dogodila 2010. u Meksičkom zaljevu, nedaleko od obale američke savezne države Louisiane? Tada je je nakon puknuća i eksplozije naftne platforme Deepwater Horizon došlo do tromjesečnog izlijevanja sirove nafte u Atlanski ocean. Tragedija se dogodila isključivo ljudskom nepažnjom i nedostatkom nadzora nad naftnim postrojenjem za kojeg je bila odgovorna svjetski poznata naftna kompanija British Petroleum. Ovaj incident proglašen je najvećom ekološkom katastrofom u američkoj povijesti. Stradali su turizam, ribarstvo, morska flora i fauna te veliki broj različitih vrsta ptica. Procjenjuje se da je u tri mjeseca neprestanog izljeva u more izbacivano 10 milijuna litara sirove nafte – dnevno (!). Tokom tri mjeseca u more je sveukupno iscurilo između 500,000 i 1,000,000 tona nafte, a površina onečišćenja mora na koncu je iznosila 9900 kvadratnih kilometara. Kada bi tu površinu prenijeli u hrvatski dio Jadrana, tj. hrvatske teritorijalne vode čija površina iznosi 31 tisuću kvadratnih kilometara, dobili bismo naftnu mrlju koja bi se prostirala otprilike od Umaga do Zadra, ili od Zadra do Hvara, ili pak od Hvara do Dubrovnika, izaberite što vam je draže. Ako je Amerikancima trebalo tri mjeseca da zaustave izlijevanje nafte u more koliko bi tek trebalo nama?

Predsjednica Uprave Agencije za ugljikovodike Barbara Dorić kazala je kako ne postoji gotovo nikakva vjerojatnost da se na Jadranu dogodi havarija na naftnoj platformi. Sigurnosne mjere iznimno su jake, inzistira se na najvišoj razini tehnologije i zaštite. Havarije se uglavnom događaju na naftnim tankerima, kojih kroz Jadransko more godišnje prođe više od 4000 – kaže Dorić. Po njoj će valjda Hrvatska postati mala Norveška. Ja načelno ne bih imao ništa protiv da se dignemo do njihovog standarda, ali Norvežani naftu crpe iz Sjevernog mora i Atlantika koji i nisu ni za što drugo osim za eksploataciju nafte, plina i bakalara, za razliku od suncem okupanog Jadrana.

Može li nam itko garantirati da se na eventualnim budućim platformama u Jadranu nikada neće dogoditi ni jedan značajniji incident koji bi mogao devastirati ovaj najvrjedniji hrvatski resurs? Naravno da ne može. A dovoljan je samo jedan kvar, eksplozija ili prevrnuti tanker da se uništi kompletan Jadranski zaljev od Otranta do Venecije. Ne samo da bi time nastradale flora i fauna, nego bi u pitanje bila dovedena ekonomska egzistencija i budući opstanak kompletnog stanovništva na istočnoj strani Jadrana. Ne želim biti patetičan pa reći kako bi time bila uništena tisućljetna tradicija života uz more i od mora, jer se ta tradicija svakodnevno mijenja i prilagođava novim trendovima, ali postoji crta koju ne smijemo prijeći. U svijetu koji se sve više i nepovratno uništava u svrhu ‘napretka čovječanstva’ mi imamo jedan njegov dio kojega mnogi još uvijek rado posjećuju upravo zbog toga što je takav kakav jest – ne devastiran.

Upravo zato se radujem inicijativi za referendum o eksploataciji nafte u Jadranu koju pokreće ekološka udruga “Eko Kvarner”. Rado ću im dati svoj potpis i na referendumu glasovati PROTIV. Baš onako kao što su to napravili Pločani na referendumu o izgradnji termoelektrane – 91,45% glasovalo je protiv izgradnje TE na ugljen u njihovom gradu, koji je inače lučki grad koji nema veze s turizmom. Na taj način lišili su zdravstvenog rizika ne samo grad Ploče nego kompletnu dolinu Neretve, Makarsko primorje, Pelješac, Korčulu, Hvar i Brač. Navodno postoji i anketa prema kojoj je oko 60% hrvatskih građana ZA eksploataciju nafte, a to istraživanje javnog mnijenja naručila je, naravno, – Agencija za ugljikovodike. Anketu je provela jedna od onih agencija koje su se ‘proslavile’ potpuno krivim prognozama rezultata predsjedničkih izbora. Toliko o njihovoj vjerodostojnosti. Jedina anketa koju priznajem je referendum.

Našu budućnost vidim u održivom razvoju i turizmu koji je način života lokalnog stanovništva, od klasičnog cimer fraja preko kampova i malih obiteljskih hotela sve do luksuznih vila s bazenima. Puno mi je draže zamisliti stotine malih OPG-ova na kojima će se proizvoditi zdrava hrana, ulje i vino i koji će biti umreženi sa lokalnim konobama i restoranima punim gostiju koji traže kvalitetu, nego radne trliše i šljemove stotina radnika na naftnim platformama. U mojoj viziji budućnosti prednost imaju kava od pet eura na rivi punoj turista, s koje pogled puca na jadransko plavetnilo i otoke, a ne kava od dva eura s pogledom na obližnju platformu.

Platforme, termoelektrane i industrijski pogoni nisu bili dio mog djetinjstva, nisu dio moje sadašnjosti, a nadam se da neće biti ni dio moje budućnosti.

 

Milan Matić

e-mail: mmatich@yahoo.com

Advertisements
This entry was posted in Politika i društvo. Bookmark the permalink.

One Response to Budućnost je u turizmu i održivom razvoju, a ne u nafti i termoelektranama

  1. Joseph Neretich says:

    Svaka ti cast i velika hvala gospod Matic…

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s