Vidova gora – od staroslavenske božje planine do gore svetog Vida

1624684_10203175531804899_1429744300_nPogled s Vidove gore na plažu Zlatni rat i otok Hvar

Vidova gora na otoku Braču uzdiže se točno 778 metara iznad morske razine kao dio planinskog lanca Dinarida. Kada se promatrač koji je krenuo vijugavom cestom od Supetra preko Nerežišća ili od Bola preko Pražnica konačno nađe na njezinom vrhu, ima osjećaj kao da je na krovu svijeta. Taj dojam putnika namjernika nije bez razloga s obzirom da je Vidova gora najviši planinski vrh jadranskih otoka. Svi koji su se barem jednom našli na njezinom vrhu znaju kako je to kada vam u istom trenutku pogled puca na najpoznatiju hrvatsku plažu, Zlatni rat, zatim otoke Hvar, Korčulu, Vis, Biševo i Jabuku, poluotok Pelješac, planinu Biokovo i Makarsku rivijeru u njezinom podnožju, a ponekad, za vedrih dana koji uslijede nakon višednevne bure i na talijanski Monte Gargano poznatiji kao Sperone d’Italia (Mamuza talijanske čizme). Poseban doživljaj je osvojiti vrh Vidove gore pješice, penjući se s južne strane iz smjera Bola pješačim stazama za što je potrebno otprilike dva sata hodanja. Zahvaljujući njezinoj visini Brač je najviši hrvatski otok, a isto tako i otok s najviše sniježnih padalina godišnje. Za sve one koji poznaju samo ljetno lice ovog srednjodalmatinskog otoka posebno je iznenađenje kada se zimi u medijima pojavi vijest da je na Braču, točnije na Vidovoj gori, pao snijeg. Ta pojava koja je Bračanima sasvim uobičajena pretvara ovu poznatu ljetnu destinaciju u jedinu otočku ‘skijašku’ destinaciju u Hrvatskoj, barem na nekoliko dana.

Možda je vrijeme da počnemo razmišljati i o zimskom turizmu koji je nekada postojao na Braču, pogotovo nakon što bude izgrađena žičara koja će od Bola voditi do vrha Vidove gore?

Vidova gora ili Vidovica kako se još naziva na Braču, današnje ime duguje kršćanskom svecu svetom Vidu, koji je stradao u Dioklecijanovim progonima kršćana, a u čiju je čast u 13. Ili 14. stoljeću na njezinom vrhu podignuta crkvica. No, točnije je da tu priča o imenu Vidove gore tek počinje jer podrijetlo ovog toponima seže još u predkršćansko doba, točnije VII. stoljeće, kada započinje naseljavanje prvih Hrvata na otok Brač.

Najbolji poznavatelj povijesti i toponimije otoka Brača, hrvatski akademik i jezikoslovac Petar Šimunović (rođen u Dračevici na Braču 19. veljače 1933. – umro u Splitu 5. kolovoza 2014.) u svojoj knjizi Bračka toponimija kaže kako je toponim, tj. ime Vidova gora zapravo ‘prežitak slavenske mitologije’ te da bi u ‘današnjem imenu Vidove gore trebalo vidjeti nastavak tradicije slavenskog boga Sventovita’ (Šimunović, Bračka toponimija, Golden marketing, Zagreb 2004.). Kako bi pojasnio o čemu se ovdje zapravo radi potrebno je reći par rečenica o samoj povijesti otoka Brača pa ću se u tu svrhu poslužiti upravo podacima iz navedene knjige akademika Šimunovića.

223

Prvi poznati stanovnici Brača bili su Iliri, čiji su ostaci prisutnosti pronađeni posvuda po Braču pa tako i na samoj Vidovoj gori na kojoj su pronađeni ostaci suhozidom utvrđene ilirske gradine po kojoj i danas nosi naziv brdo Koštilo iznad Bola (od imena kaštel – utvrda, gradina). Takve gradine služile su Ilirima da se odupru grčkoj kolonizaciji čiji materijalni tragovi na Braču nisu pronađeni, no sačuvana je predaja prema kojoj je Grk Antenor bježeći iz Troje za vrijeme Trojanskog rata pristao na Brač na kojem je ostavio nekoliko Grka iz Ambracije, koji su se ženidbama izmiješali s ilirskim pastirima te ih na taj način civilizirali, prenijevši im ime svoje stare postojbine Ambracije (Am-bracija – Brattia – Brač).

10966929_10203193585496230_677278563_nPogled na brdo Koštilo iznad Bola

Za razliku od izostale grčke prisutnosti na Braču, ona rimska bila je puno izraženija. Akademik Šimunović piše kako su za vrijeme Rimskog carstva Brač naseljavali veterani rimskih legija koji su upravljali kamenolomima na sjevernoj strani otoka, odakle se vadio kamen za izgradnju Dioklecijanove palače. O rimskoj prisutnosti na otoku svjedoče mnogi reljefi, natpisi i žrtvenici u starim kamenolomima kod Splitske i Škripa kao i ostaci brojnih villa rustica, antičkih gospodarskih imanja u obalnom području dalmatinskih otoka. Ostaci jedne takve villae rusticae nalaze se i na samom Zlatnom ratu. Značajnije doseljavanje romanskog stanovništva na Brač zbilo se za vrijeme hrvatsko-avarske najezde u VII. stoljeću, kada je razoren antički grad Salona čiji su stanovnici pobjegli na obližnje otoke Brač i Šoltu. Nedugo nakon njih na Brač se počinju naseljavati neretvanski Hrvati i to najvjerojatnije preko istočnog dijela otoka, iz smjera tadašnje Paganije, tj. današnje Makarske rivijere, koji je bio geografski najbliži kopnu, najpristupačniji i najmanje branjen. Prvi hrvatski doseljenici sa sobom su donijeli i svoju staroslavensku politeističku religiju i vjerovanja, a njihovo pokrštavanje odvijalo se u narednim stoljećima zahvaljujući benediktinskim samostanima na sjevernoj obali Brača među kojima je najpoznatiji bio onaj svetog Ivana u Povljima, a u kojem je nastala i poznata Povaljska listina.                 Upravo doseljavanjem Hrvata započinje priča o nastanku imena Vidove gore.

Zamislimo na trenutak kako je izgledao prizor kada su prvi Hrvati došli na vrh današnje Vidove gore i uputili pogled preko kanala na Hvar i starogradsko polje nepreglednih vinograda te na Pelješac, Korčulu, i Vis u daljini. Vjerojatno su ovo mjesto odlučili posvetiti jednom od svojih vrhovnih slavenskih božanstava – Svetovidu (naziva se još i Suvid, Svantevid, Svantovid, Sventovid, Sventovit, Zvantevith), četveroglavom bogu čije su glave gledale na četiri strane, a čija su se svetišta uvijek gradila na uzvišenjima i brdima sa kojih on „sve vidi“, kako mu i ime govori. Vjerovalo se da Svetovid ratuje protiv neprijatelja jašući na bijelom konju o kojem su se brinuli svećenici u njegovom hramu te su uz pomoć ovog konja predviđali ishode bitaka. O Svetovidu su ovisili uspjesi ratnih pohoda, trgovačkih putovanja te žetveni urod. Prikazuje ga se kao boga koji jašući na bijelcu u ruci drži luk ili mač, kao simbol rata, i rog za piće. Njemu u čast prinošene su životinjske žrtve, a baltički Slaveni su ga prihvaćali kao prvog ili najvišeg boga. Vjeruje se da je dolaskom kršćanstva Svetovid i dalje ostao slavljen kod slavenskih naroda kroz lik kršćanskog sveca svetog Vida, čije ime nosi današnja Vidova gora. Nema materijalnih dokaza o štovanju Svetovidovog kulta na Braču, ali sama za sebe govori činjenica da su se neretvanski Hrvati naselili na Brač već u VII. stoljeću, a da ostaci crkvice svetog Vida potječu tek iz 13./14. Ova je crkvica najvjerojatnije napravljena na ostacima ranijeg staroslavenskog svetišta posvećenog bogu Svetovidu iz vremena prije pokrštavanja. O tome svjedoče i imena mnogih drugih lokaliteta na Braču koja potječu iz predkršćanskog doba poput Zmajeve spilje, Kapišća, Vilišća, Trbišća i Stupa.

svetovid_statue_in_arkona_by_maxschreckcz-d6gbwakStatua četveroglavoga boga Svetovida na njemačkom otoku Rügenu

Brojni su primjeri predkršćanskih staroslavenskih toponima diljem naših prostora:

– brdo Sutvid iznad Tučepa, zatim vrh Sutvid na Riliću iznad Živogošća, mjesto Sevid nedaleko od Trogira…;

– brdo Perun iznad Podstrane i planinski vrh Perun na Učki (Perun – vrhovni staroslavenski bog, bog gromovnik i zaštitnik pravde, vladar neba);

– Troglav, najviši vrh Dinare (Troglav/Triglav – troglavi bog, oličenje prostora u kojem se nalazi i živi čovjek, simbol mu je crni konj);

– otočje Kornati (Kornat – jedan od predvodnika vojske divova, znan iz legende o borbi divova i bogova. Otud potječe i legenda o postanku kornatskog otočja.);

– Mokošica pokraj Dubrovnika (Mokoš – boginja plodnosti, zaštitnica žena, oličenje kulta Majke Zemlje);

– Velež, planina iznad Mostara i Volosko pokraj Rijeke (Veles/Volos – bog zemlje, ratarstva, zaštitnik pastira, ali također i voda i podzemlja, prijevare, Perunov protivnik).

Interesantno je da od imena staroslavenskih bogova baštinimo i nazive vjetrova, kiše i mjeseci u godini:

Bura – boginja suhog primorskog vjetra koji rastjeruje oblake (bure)

Jugomir – bog vlažnog, južnog vjetra i kišnih oblaka (juga)

Daždbog – bog sunca i kiše (daždi)

Zora, Danica – božica jutarnjeg svjetla i požude, Svetovidova žena

Rujana (po kojoj je ime dobio mjesec Rujan) – božica plodnosti i vinogradarstva.

 

Kako je tekao proces pokrštavanja Hrvata tako su oni postepeno napuštali svoju staru vjeru, međutim, to se nije zbilo unutar jedne generacije nego kroz nekoliko stoljeća. Iako pokršteni, Hrvati su zadržali brojne elemente svoje stare vjere i to kroz narodne običaje, imena i toponime koji su preživjeli do današnjih dana, ali prilagođeni kršćanstvu.

Tako je i naša Vidova gora svoje prvo ime dobila zahvaljujući slavljenju boga Svetovida čiji je kip sa današnje Vidovice istovremeno gledao na sve četiri strane svijeta, budno bdijući nad svojim poklonicima.

10994796_10203175531044880_1705904838_nPogled sa Vidove gore prema starogradskom zaljevu na Hvaru

 

Autor: Milan Matić

E-mail: mmatich@yahoo.com

Advertisements
This entry was posted in Bračke teme. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s