Turizam kakav trebamo

Image

Pripreme za novu sezonu 2014. na cijelom Jadranu, pa tako i na Braču, u punom su jeku. Hoteli se pripremaju za otvorenje, apartmani se nadograđuju i adaptiraju, čiste se plaže, uređuju centri turističkih središta. Prema svim relevantnim najavama ova sezona bi trebala biti ‘rekordna’, kao uostalom i svaka iduća, sa dvoznamenkastim rastom broja turističkih dolazaka prvenstveno zbog činjenica da su zemlje koje čine naša glavna emitivna tržišta već izašle iz krize dok mi i dalje stagniramo. Državni proračun sve je tanji zbog činjenice da je sve više onih koji mu stoje na grbači, a sve manje onih koji ga pune, a rijetka rastuća gospodarska grana čiji se udio u državnom proračunu iz godine u godinu povećava upravo je turizam. Slično je i sa brojem nezaposlenih – u Hrvatskoj taj broj na godišnjoj razini pada samo u proljetnim i ljetnim mjesecima zbog sezonskog zapošljavanja u turizmu.

No, postavlja se pitanje: kakav je naš današnji turizam i kako bi on trebao izgledati sutra?

Često možemo čuti primjedbu da ‘nisu dovolji samo sunce i more’ te da ‘gostima treba ponuditi više sadržaja’, što je međutim samo djelomično točno. Uspjeh našeg turizma baziran je upravo na činjenici da smo najbliže europsko toplo more i da ogromnu većinu naših turista čine oni koji svoj godišnji odmor želi provesti uživajući u suncu i moru i to uz povoljne cijene. Sunce i more glavne su komparativne prednosti našega turizma, koje, doduše nisu samo naše, ali ljepšu obalu od Hrvatske u Europi ima još možda samo Grčka. No, tu u igru ulazi još jedna naša prednost – povoljne cijene. Iako vam se možda čini da je Jadran preskup, pogotovo za domaće goste, trebali biste obići poznata talijanska, francuska i španjolska ljetovališta pa vidjeti kolike su tamošnje cijene. Hrvatska je definitivno jeftinija, a usporedba sa zemljama tipa Turske ili Tunisa neopravdana je iz više razloga, ako ni zbog čega drugog onda barem zbog činjenice da smo mi članica Europske unije i da prosječnom Europljaninu do najbližeg ljetovališta na Jadranu treba svega nekoliko sati vožnje automobilom ili sat vremena avinonom. Hrvatska je još uvijek u očima prosječnog turista lijepa i jeftina destinacija, a učestalo podizanje cijena samo je stvar ponude i potraženje. Cijena cappuccina na dubrovačkom Stradunu ljeti je 40 kn, a cijena dvije ležaljke sa suncobranom na Zlatnom ratu iznosi 150 kn iz jednostavno razloga – zato jer može biti i jer ima onih koji to žele platiti po toj cijeni. Dakle, turizam koji se temelji na suncu i moru i dalje će biti dominantan u Lijepoj Našoj, ali on kao takav nije dovoljan da bi pozitivni učinci turizma na hrvatsko gospodarstvo bili potpuni. Zbog toga je potrebno jače implementirati još barem tri tipa turizma – sportsko-rekreacijski turizam, agroturizam i kulturni turizam.

Image

Sportsko-rekreacijski turizam usko je povezan s klasičnim kupališnim turizmom. Naime, mnogi turisti ne zadovoljavaju se cjelodnevnim izležavanjem na plaži te se rado odlučuju za bavljenje nekom od sportskih aktivnosti – ronjenjem, jedrenjem na dasci, biciklizmom, tenisom, planinarenjem, climbingom i sl. Prisutnost ovakvog turizma u Hrvatskoj nije zanemariva, što zbog činjenice da on ne zahtijeva velika ulaganja, no više zbog toga što se on doživljava kao prirodna nadogradnja ‘suncu i moru’. Iznimni klimatski uvjeti i raznolikost krajolika ključni su za sportski turizam pa tako naša obala ima brojne interesantne destinacije za windsurfing, rafting, ronjenje, biciklizam, planinarenje ili climbing. Jedini je problem što je ovakav tip turizma i dalje ograničen na uski obali pojas dok je unutrašnjost zanemarena i turistima relativno nepoznata. Pred ovakvim tipom turizma stoje brojne neiskorištene mogućnosti, a Brač je ovdje u velikoj prednosti – najrazvijeniji su windsurfing, kiteboarding i ronjenje, posebno u Bolu, ali i biciklizam, planinarenje te sve više climbing, za kojeg na Braču postoje izvrsni preduvjeti. Sportsko-rekreacijski turizam isvrsna je dopuna onom kupališnom, ali je još nedovoljno iskorišten. Ako smo se već odlučili brendirati kao ‘Otok kulture i avanture’ bio bi dobro da mu pridamo više pozornosti.

U posljednje vrijeme sve se češće govori o agroturizmu ili seoskom turizmu, posebno u kontinentalnoj Hrvatskoj. Njegove mogućnosti tek su se počele nazirati, a mnoga do jučer zaboravljena sela na jadranskom priobalju i otocima naglo su živnula zahvaljujući pojedincima koji su uvidjeli mogućnost njihove komercijalizacije. Naime, u mnogim selima u unutrašnjosti otoka Brača još je uvijek prisutan duh starih vremena, poput bavljenja stočarstvom, dok su maslinarstvo i vinogradarstvo prisutni na cijelom otoku. Brač ima i eko-etno selo Murvicu sa tridesetak stalno naseljenih mještana, nedaleko od Bola, a taj status omogućit će očuvanje izvornosti ovog sela ne samo kao primjera negdašnjeg otočkog života nego i živog organizma. Živim spomenicima možemo nazvati i Škrip, Ložišća ili Selačke zaseoke, a pohvalno je i povećanje seoskih domaćinstava poput Žiže, Ranjaka, Nonota Bana i sličnih koja u svojoj ponudi nude lokalnu kuhinju poput vitalca i torte Hrapoćuše, što je izrazitno bitno za očuvanje gastronomskog identiteta otoka. Zaštitu izvornosti ubrzo bi trebao dobiti i brački ovčji sir kojeg danas proizvodi tek tridesetak domaćinstava, a turisti ga mogu kušati u tek manjem broju bračkih restorana. U ovom slučaju brendiranje je ključna riječ – potrebno je poraditi na stvaranju prepoznatljivih brendova poput bračkog ovčjeg sira po uzoru na onaj paški, ali i ostalih proizvoda poput maslinovog ulja, što je već napravio otok Cres, ili pak vina u čemu prednjači Hvar. Jako dobro znamo koja je kvaliteta bračkog sira, ulja i vina, ali to moraju prepoznati i naši gosti kojima treba omogućiti da ovakve proizvode mogu kupiti na Braču i ponijeti ih kući. Ako su u tome uspjeli Pag, Cres i Hvar, zašto ne bismo i mi? Prepoznatljiva lokalna gastronomija izrazito je moćan marketinški instrument, a Brač na ovom polju ima brojne adute.

Image

I na kraju nakon što smo se okupali, rekreirali i najeli bio bi red da poradimo i na kulturnom uzdizanju. Šalu na stranu, jer što se tiče kulturne baštine Brač je jedan od najbogatijih jadranskih otoka. Naš otok krasi stotinjak crkvi i kapelica građenih još od samih početaka kršćanstva, a posebno su interesantni brojni pustinjački samostani na južnoj strani otoka, prvenstveno pustinja Blaca. Unatoč tome, činjenica je da je od svih vrsta turizma najmanje razvijen upravo kulturni turizam, koji je u ekonomskom smislu najisplativiji. Od kulturnog turizma u Europi najviše profitiraju gradovi poput Venecije, Rima ili Atene, a kod nas je to prvenstveno Dubrovnik, te sve više Split. Vladimir Nazor u jednoj svojoj pjesmi nazvao je Brač ‘otokom bez povijesti’, no činjenica je da upravo naš otok vrvi povijesnim spomenicima i lokalitetima. Potrebno je samo ispričati kvalitetnu priču. Nedavno sam posjetio otoke Murano, Burano i Torcello nedaleko od Venecije i uvjerio se u moć pomno isplaniranog marketinga. Naime, otok Burano daleko je poznat po svojim šarenim kućama od kojih je svaka drugačije boje, a turistima se priča kako su kuće u prošlosti bojane živim bojama kako bi se ribari pri povratku kući mogli lakše orjentirati u magli koja je česta u venecijanskoj laguni. Budući da me ova priča zaintrigirala odlučio sam je malo detaljnije istražiti da bi na koncu saznao kako se radi o dobrom marketniškom triku lokalnih vlasti koje su još pedesetih godina prošlog stoljeća stanovnicima davali poticaje da bojaju vlastite kuće kako bi turistima otok postao atraktivniji. Također, na otoku Torcellu vidio sam navodni kameni tron vojskovođe Huna, Atile, koji je zapravo nekoliko stotina godina mlađi od ove povijesne ličnosti. No, priča je tu i zbog te priče turisti posjećuju ova mjesta. Zamislite samo koliko bi se takvih priča dalo ispričati o brojnim bračkim lokalitetima? Pustinja Blaca, Povaljska listina, Muzej otoka Brača u Škripu, Zmajeva špilja, Vičja jama, Kuća u kući, selačka Croatia Rediviva, zatim priča o trojancu Antenoru koji je sobom doveo pastira Braka i pomorca Elafa, koji je kod današnjeg Bola osnovao grad Elafuzu, a osim njega i ratara Silena, koji je donio na otok lozu i maslinu, te kukuljicu iz koje se iščahurio cvrčak… bezbrojne su mogućnosti za razvoj kulturnog turizma na Braču.

Image

Za ostvarenje ovako zaokružene turističke ponude koja će uključivati sunce, more, rekreaciju, gastronomiju i kulturu potrebna je prvenstveno dobra volja i suradnja svih turističkih zajednica i lokalnih samouprava na otoku. Ozbiljan i strateški isplaniran pristup turističkoj ponudi omogućio bi nam podizanje turizma na našem otoku na višu razinu koja za sobom vuče kvalitetnije goste boljih platežnih mogućnosti. Svi skupa trebamo poraditi na stvaranju autentične priče po kojoj će Brač kao cjelina postati prepoznatljiv i zbog koje će nam se gosti uvijek rado vraćati.

 

Milan Matić

e-mail: mmatich@yahoo.com

Posted in Bračke teme | 2 Comments

Katarski šeici u posjeti Braču

Bol - Dubai

Foto: Tonči Buljan

Ljeto je 2014. Prošlo je punih sedam mjeseci od uzvratnog posjeta delegacije Katara Hrvatskoj te gotovo šest mjeseci otkako je specijalizirana norveška grupacija “Spectrum” u Jadranu pronašla ogromne količine nafte i plina. Cjelokupna vlada upravo je otišla na zasluženi godišnji odmor kako bi napunila baterije te se pripremila za vruću političku jesen. Rasuli se ministri od Brijuna do Dubrovnika, opustili Banski dvori, no ipak iz jednog od ministarskih ureda kroz otvoreni prozor čuje se tihi razgovor na tečnom engleskom:

– Halo, jeste li to vi gospodine Abdullah bin Nasser bin Khalifa Al Thani? Ovdje ministar gospodarstva Republike Hrvatske, Ivan Vrdoljak.

– Da, ovdje premijer Katara, izvolite? – odgovara Al Thani sumnjičavo

– Čast mi je što se opet čujemo, gospodine. Eto, prošlo je pola godine otkako smo potpisali onaj Memorandum o suglasnosti u području energetske tehnologije, ono oko LNG terminala, sjećate se? – veselo će ministar

– A da da, kako se ne bi sjetio, obećali ste nas kontaktirati čim uklonite sve birokratske prepreke kako bi mogli početi raditi. Naša vlada je već pripremila 650 milijuna eura, očekivali smo vaš poziv i prije.

– Ma da, ispričavam se što nam je toliko trebalo, znate, naša administracija i zakonodavstvo su prilično komplicirani i… nije lako uskladiti svu tu regulativu s propisima Europske unije… no, zovem vas zbog drugog razloga. – oprezan će Vrdoljak

– Pa, recite? Što to može biti važnije od dogovorenih projekata? – začuđeno upita Al Thani

– U Jadranu su pronađene ogromne količine nafte i plina! – ispali ministar

– Ha?

– Da, prije pet mjeseci norveški stručnjaci završili su istraživanje našeg podmorja i pronašli goleme količine nafte i plina, kažu da će ih biti jednostavno eksploatirati, znate te nordijce, oni su precizni. Već smo raspisali smo natječaj za eksploataciju, do sada su nam se javili Royal Duch Shell, Exxon Mobil, Chevron, čak i Rosnjeft. No, naša vlada je zaključila kako je najbolje da vas prve kontaktiramo, s obzirom na potpisani Memorandum i činjenicu da ste naš pouzdani partner koji u ovome poslu ima najviše iskustva. – oteo se Vrdoljaku osmijeh dok je priopćavao veselu vijest Katarcu

– Pa to su nove i vrijedne informacije, kada bih mogao razgovarati s vašim premijerom? – zagrijao se Al Thani

– Naš premijer Milanović htio bi vas ugostiti u svojoj vili na otoku Hvaru u kojoj se trenutno odmara sa suprugom. Vila je luksuzna, s bazenom, catering je osiguran… Kada možemo očekivati vaš posjet?

– Dolazimo za tjedan dana privatnim avionom. Doviđenja, gospodine Vrdoljak.

– Izvrsno, sad ću vam poslati ovu studiju što su je napravili Norvežani da vidite o čemu se točno radi. Očekujemo vas. Pozdrav. – zaključi Vrdoljak

I doista, nakon tjedan dana na Hvaru su se našli hrvatski i katarski premijer, koji je sa sobom poveo ministra energetike Al-Sada i osobnog prevoditelja Al-Husseina.

– Čast mi je što ste došli u našu prekrasnu zemlju, vaša ekscelencijo. Znate kako je, ljeto je, vrijeme je godišnjih odmora, milijun gostiju trenutno se odmara na Jadranu… evo i ja sam malo odlučio uzeti predah od napornog posla i… – nastavlja Milanović

– Dobro, dobro gospodine Milanović – prekine ga Al Thani – prijeđimo na stvar. Zvali ste me zbog nafte?

– Da, vaša ekscelencijo, moj vam je ministar sve potanko objasnio. Riječ je o enormnim količinama nafte i plina otkrivenim u našem podmorju pa smo htjeli da dođete i izvidite situaciju.

– Odlično. Mi smo zainteresirani još od LNG terminala, već smo pripremili onih 650 milijuna… A što se tiče ove nafte vidim da se radi o velikim količinama i stoga sam odlučio otkupiti sve vaše koncesije te vam ponuditi duplo više novaca od svih dosadašnjih ponuđača, samo recite koliko tražite? – uzbuđeno će Al-Thani

– Polako vaša ekscelencijo, vidite, situacija je malo kompleksnija nego što se čini. Naime, naši građani nisu baš sretni što će se u Jadranu eksploatirati nafta, ipak smo mi turističa zemlja, vidjeli ste koliko je tu ljudi trenutno. Pogledajte ovaj otok preko. To vam je Brač i tamo je pronađeno jedno od najvećih naftnih polja. No, postoji lokalna samouprava od koje su nam potrebna neka odobrenja, znate ipak smo mi demokratska zemlja. Tamo ima čak 7 načelnika i gradonačelnik, pa viša razina, tzv. županija.. zato imam jedan prijedlog za vas. – tajanstven je hrvatski premijer

–  No, no recite više? – nervozno će Al-Thani

– Predlažem da se vi osobno nađete s njima s obzirom da ste ponuđač. Vjerujem da ćete se dogovoriti, ako me razumijete… Ja kao premijer ne smijem ići jer bi se to moglo protumačiti kao pritisak vlade na lokalne zajednice, a to ne smijemo raditi zbog Europske unije…

– Dogovoreno, pozovite te ljude, nemam previše vremena – nervozno je Katarac priveo razgovor kraju.

Isti dan sazvan je hitni sastanak svih predstavnika lokalnih jedinica otoka Brača i Splitsko-dalmatinske županije s katarskom delegacijom.

– Dakle gospodo, kao što znate ja sam premijer Katara i želim investirati u naftnu industriju u vašoj državi. Za početak sam odabrao sam upravo vaš otok s obzirom da je tu otkriveno najveće polje nafte i zemnog plina. Upoznat sam s činjenicom da je ovo pitanje u vašoj državi kontroverzno prvenstveno zbog straha da će vam biti ugrožen turizam. No, pogledajte što je nafta donijela Kataru – jedna smo od najbogatijih zemalja, energetski smo neovisni, a novca imamo toliko da neznamo što bi s njime. Evo, za početak svaka će jedinica lokalne samouprave na vašem otoku dobiti po milijun eura – ohrabruje prisutne Al-Thani

–  Znamo vaša ekscelencijo, upravo zato smo već pripremili novi prostorni plan Splitsko-dalmatinske županije u kojem su predviđene naftne platforme – ponosno će predstavnik županije

– Grad Supetar će rado omogućiti građenje sjedišta jedne od vaših tvrtki na svojem gradskom zemljištu, tu vam je i trajekt, začas ste u Splitu – dodali su predstavnici grada Supetra

– Ma zašto baš u Supetru? Pa nalazište je najbliže Milni, tu treba sagraditi sjedište firme, imamo i dosta apartmana koje ćemo rado iznajmiti vašim radnicima sa platforme – ponudili su predstavnici Milne

– Kad već govorimo o apartmanima bolje je da sjedište firme bude u Sutivanu, imamo više smještajnih kapaciteta nego Milna! – pobunila se delegacija iz Sutivana

– Dajte molim vas, kakva Milna, koji Sutivan, pa mi u Nerežišćima smo izgradili masu POS-ovih stanova, mnogi su još prazni, a imamo i industrijsku zonu u kojoj bi se ova zgrada odlično uklopila. Zahtijevamo da sjedište firme bude u Nerižišćima! – ultimativno će ekipa iz Nerežišća

– No, no dobro dobro… to su sve detalji koje ćemo rješavati u hodu – nervozno će Al-Thani

–  A što ćemo sa tvornicom Sardina u Postirima? Europska unija zahtijeva posebne ekološke standarde, a eko proizvodnja i nafta ne idu skupa. Ipak tu radi nekoliko stotina ljudi – zabrinuli su se Postirani

– Tako je, i mi u Pučišćima smo zabrinuti oko Jadrankamena, firma je u problemima pa smo se odlučili okrenuti turizmu, ali ovo s naftom nam sad remeti planove.

U raspravu se uključila i delegacija općine Selca:

– Imamo i mi svoje brige, naftne platforme bi mogle poplašiti svu ribu u kanalu, a šta ćemo onda sa pustim ribaricama u Sumartinu? I ko zna kako će se te pare iz platformi odrazit na uzgoj maslina? Šta ako počne padat kisela kiša?

–  Ma o čemu vi ljudi pričate, pa ovo je novi biznis koji će vam donijeti puno više novaca od svega što ste do sada radili! U pitanju su milijunske investicije! Evo, podižem ponudu i nudim svakoj općini po dva milijuna eura. – iznervirano će katarski premijer

U prostoriji je zavladao muk, prisutni su se međusobno pregledavali, a na njihovim licima postalo je vidljivo da su u sebi počeli kalkulirati. No, tada je šutnju prekinula bolska delegacija.

– Vaša ekscelencijo, mi u Bolu takvu ponudu ne možemo prihvatiti. Mi smo turistička općina, samo prošle sezone smo zaradili taj iznos koji nam nudite. Naša plaža Zlatni rat poznata je u cijelom svijetu, prije par dana smo na njoj organizirali Ultra Beach Party koji nam je u samo dva dana donio cca. milijun kuna prihoda – ponosno će delegati iz Bola

– Ma kakvi vražji Ultra Beach Party?! Koji Zlatni rat? Ako vam je toliko stalo do te plaže i turizma napravit ćemo o svom trošku još jedan takav zajedno sa umjetnim otocima pa tamo partijajte i radite što hoćete. Mi ćemo vam iz Katara svako ljeto dovoditi hrpu bogatih gostiju, a jedino što zahtijevamo je da nam na toj plaži omogućite izgradnju katarskog kulturnog centra, kako bi se naši gosti osjećali kao kod kuće. – iznervirano će Al-Thaib

– Nažalost vaša ekscelencijo, to neće biti moguće. Za zemljište na Zlatnom ratu vode se imovinsko-pravni sporovi, nešto potražuje crkva, ima vlasnika koji žive u dalekom Čileu, a na koncu Zlatni rat se nalazi u zaštićenoj prirodnoj zoni u kojoj su zabranjeni ikakvi građevinski radovi. – zaključili su predstavnici Bola

Na ove riječi katarski je premijer potpuno problijedio. Nakon nekoliko trenutaka koji su trajali kao vječnost konačno se pribrao i zatražio mobitel od svog prevoditelja:

– Halo Vrdoljak, molim vas da mi što prije organizirate prijevoz do Splita, danas popodne letim nazad za Katar.

– Ali zašto vaša ekscelencijo? U čemu je problem?! – uzrujano će Vrdoljak

– Ma ništa, naglo me uhvatila muka u želucu, a nisam ponio tablete za čir pa moram hitno nazad. Javit ću vam se se već.

621d17d08c4745368cba04899312b81e_gallery_single_view

 

Autor teksta: Milan Matić

Posted in Bračke teme | Leave a comment

Kako se živilo na Braču prije razvoja turizma?

ImageFoto: www.yachtscroatia.com

U današnje vrijeme superbrzog interneta, facebooka i pametnih telefona, suvremenoj mlađoj generaciji teško je zamisliti kako je izgledao život prije njihovog rođenja. Današnji osamnaestogodišnjaci ne samo da se skoro ne sjećaju kako je izgledao život prije facebooka i instagrama nego im memorija ne pamti što znači ne posjedovanje tako trivijalnog pomagala kao što je mobitel. Moja generacija bila je te sreće da je djetinjstvo još uvijek provodila na ulici, uvijek razderanih koljena i šporkih ruku od pravljenja takozvanih ‘šatora’, kojekakvih nastambi od granja u grmolikoj šumi brnistre koja je u to predapartmanizacijsko doba još uvijek rasla poviše našeg radničkog naselja u Bolu. Budući da smo bili ‘ratna djeca’ čije su formativne godine obilježili teški događaji s početka devedesetih, srećom za većinu nas daleki i neshvatljivi, igranje ‘rata’ s plastičnim pištoljima na vodu između dviju grupa bila je naša svakodnevica. Cjelodnevno skitanje obično bi nakratko prekinuo majčin glas koji bi nam iz daljine davao do znanja da je ručak na stolu, a nakon što bi isti na brzinu strpali u usta, opet bi odlazili vani sve do večeri i ponovnog imperativnog oglašavanja majke da je vrijeme za večeru i spavanje. Tako je otprilike izgledao djetinjstvo moje generacije koja je odrastala u ne tako davnom vremenu prije facebooka i mobitela, no ovo nije priča o tome.

Ovo je priča o djetinjstvu naših nonota i nona, onom ‘pretpotopnom’ vremenu bez osnovnih tekovina suvremene civilizacije kao što su tekuća voda, struja, sanitarni čvorovi, ceste…

Današnja čarobna riječ – turizam – od čije materijalne realizacije danas neposredno, ali i posredno ovisi egzistencija sviju nas, tada je vrlo rijetko ili nikako izlazila iz usta naših starih. Svakodnevica tog vremena zapisana je u memoriji ‘očeva otaca naših’, a mnogi od nas imali su tu sreću da su u djetinjstvu slušali priče o tom davnom i nama neshvatljivom vremenu kad je i ‘pulenta bila luksuz’. Sjećam se kako mi je nona iz Selaca, koja je danas u osmom desetljeću života, pričala kako je u djetinjstvu jela ‘smriške i brujet od kamena’. Za one koji ne znaju, smriške (smričke) su bobice grmolikog stabla smriča/smreke (lat. Juniperus oxycedrus), a ‘brujet od kamena’ predstavlja gastronomsko dostignuće koje se sastoji od povećeg rupičastog kamena izvađenog iz mora, u čijim se šupljinama nalazi pokoja čuka (priljepak), puž ogrc i nešto morske trave, a koji je kao takav prokuhan u vodi koja se na koncu kulinarskog procesa pretvori u tekućinu alla brujet (?). Ovo je samo jedna od sličica koje su mi se urezale u pamćenje, no o životu naših predaka ipak najviše možemo doznati iz prve ruke, kroz razgovore i prisjećanja živih svjedoka, a još ako pri ruci imamo kakav povijesni dokument, tim bolje.

Upravo jedan takav dokument, točnije putopis, dospio mi je nedavno u ruke zahvaljujući preporuci mojeg prijatelja sa studija. Riječ je o knjizi ‘Kako živi narod – život u pasivnim krajevima’ tiskanoj u Zagrebu davne 1936. Autor ove knjige je Rudolf Bićanić, ekonomist, gospodarski povjesničar, sociolog sela, političar i sveučilišni profesor koji je 1935. i 1936. proveo, kako sam kaže, ispitivanje narodnog života u pasivnim krajevima – Lici, Hrvatskom primorju, zapadnoj Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. Naime, Bićanić je nepune dvije godine proveo u razgovoru s običnim ljudima – seljacima, težacima, nadničarima, ribarima… detaljno opisujući način na koji oni žive te zapisujući njihove stavove, probleme i razmišljanja o svojoj svakodnevici. Povod za to bio mu je taj što se u „hrvatskoj javnosti gleda odviše na sva pitanja sa stanovišta Zagreba i triju županija oko Zagreba, dok se životu drugih krajeva ne posvećuje previše pažnje“. Na svom dvogodišnjem proputovanju Bićanić je posjetio i naš otok, a njegov zapis prenosim u cijelosti. Godina je 1936., mjesto radnje je otok Brač u Primorskoj banovini, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji:

Svakako je najbolji način za upoznavanje života i gospodarskog stanja, putovanje po selima i razgovor s ljudima. Kada seljak zna, da ima pred sobom „svoga čovika“, da se s njim porazgovori, onda iskreno, otvoreno i bez straha priča o svom teškom životu, o svojim mnogim nedaćama i tegobama. Milo mu, kada vidi nekoga, koji misli na nj, koji ima iskrenu volju, da zajedno s njim radi i da nastoji „da nam svima skupa bude boje“. Na ovakovim putovanjima mlad školovan čovjek više nauči, nego da negdje u zatvorenoj sobi pročita neznam koliko knjiga, pa bile to i najbolje.

Po već utvrđenom planu došli smo u prvu našu postaju, primorsko selo Sutivan na otoku Braču. Kao većina primorskih sela, tako je i Sutivan pri samom moru, čist, miran i siromašan. Svojom bjelinom (sve su kuće od kamena), ne ističe se mnogo od svoje okoline. Zelenila gotovo nema, a ono silno i nepregledno kamenje na žarkom primorskom suncu udara svojom bjelinom u oči, kao da hoće da se samo ono istakne. Samo nešto slabe šumice primorskog bora, rijetki maslinici, nešto loze među širokim kamenim ogradama i ponegdje koji grm trna, predstavljaju male zelene točke u toj pustinji škrapa. Bilo je nekada više šume na Braču, ali nešto iz neznanja, a više iz gole nevolje, posječeno je i prodano za kruh. Danas Sutivan broji oko 1000 duša, a nekada je bilo mjesto sa 2500 stanovnika. Još uvijek ljudi sele u Ameriku, tako da nema kuće, koja nema barem 2 člana „po svitu“. Ti iseljenici šalju teško zaslužen i s mukom ušteđen novac svojima kući i samo tako mogu njihovi kod kuće životariti. „Tuji novci nas uzdržu“ – kaže nam jedan stari ribar naborana lica, misleći na dolare, koje Sutivan prima.

Uz nevjerojatno teške prilike tla i vremena ipak se veći dio seljana bavi poljodjelstvom. Ribara ima sve više, jer je zemlje za obrađivanje sve manje. Bura, a osobito kiša nosi svakim danom zemlju, koju ne može čuvati žilje stabala, jer šuma više nema. Samo 5 do 10 posto zemlje je obradivo. Ostalo je kamenjar, označen u statistikama lažnim imenom – pašnjaci.

Loza je glavna kultura uz maslinu. Od voća samo rogač i bajam; dakle samo voćke koje imaju dug korijen, koji se provlači kroz škrape i duboko dolje nalazi nešto vlage. Ostalo voće ne uspijeva, jer ga „suša ubije“ – kako kažu naši marljivi Bračani. Sve je izgorilo. „Nima kiše, pa nima!“ Čatrnje su im presušile, trava je izgorila od sunca, a i loza se suši. Nemaju vode ni za piće. Ono malo stoke pije poluslanu vodu, jer druge nemaju ni seljaci. Jadan je takav život, pa ipak oni ne zdvajaju. Nadaju se: „Doće i naše vrime!“

Riješiti pitanje vode, podignuti turizam, ustaliti i podignuti cijene ulju i vinu, samo to može spasiti Sutivan, a to znači gotovo sve naše krševite i siromašne otoke. Rad u tom pravcu mora donijeti koristi. Uistinu je težak život u ovom dijelu naše domovine, gdje život ovisi o jednoj kiši, o cijeni ulja i lovu ribe. Voća nemaju, povrća ni za vlastitu potrebu, pčele ne drže, jer „nima paše“, a stoku nemaju čime hraniti. Na 1000 stanovnika ima 15 malih kravica, oko 100 ovaca, toliko koza, a svinja svega 5.

Seljak u ovome kraju – gdje je meso luksuz, žigica rijetkost, gdje se salata gaji u cvjetnim loncima, a 20 litara vode prodaje po 1 dinar – ima pravo kad kaže: „Kod nas ne može ni koza živit“.

ImageFoto: www.postira.hr 

Otočani što mora ne vide

Nesigurna vremena srednjega vijeka kada su morem vladali gusari, a malo obradive zemlje na samoj morskoj obali, prisiljavala su Hrvate-primorce, da svoja selišta podižu po pustim dolinama i poljima u unutrašnjosti većih otoka Dalmacije. Ovakva sela i danas čine dobar dio stanovništva otoka Brača, Hvara, Šolte, Visa, Korčule i drugih. U nemogućnosti, da za obranu sagrade kule i tvrđave, ovi naši seljaci su svoje male kamene kuće i gospodarske zgrade podizali na najnepristupačnijim mjestima, po mogućnosti zaklonjenim sa sviju strana. Pa, kao što se u ona davna vremena za njih nitko nije brinuo – osim kad je „o jematvi“ trebalo davati odrođenome plemstvu primorskih gradića dio u vinu, ulju i mesu – tako i danas ostavljeni sami sebi jadno životare, željni gutljaja čiste hladne vode i komadića tvrdog kruha. Uzdajući se samo u „boja vrimena“ i u svoje žuljave ruke, vjeruju, da će već jednom i oni živjeti „ka’ pravi judi“.

Jedno od ovakovih sela je i Donji Humac (općina Sutivan, kotar Brač), koji leži na zapadnom dijelu otoka Brača. Od morske je obale udaljen sat i po dobrog hoda. Smješten iza jednog kamenog brijega, opazi se tek onda kad mu se sasvim približite. Pred njim se protegla duga blaga dolina u kojoj se tu i tamo među širokim suhozidima nalaze njihova „poja“. Ova „poja“ su zapravo male parcele od po 100 m2, često jedva toliko široke, koliko širina kamene ograde. Osim loze, po gdje-gdje koja žalosna polusuha maslina i… nepregledna polja škrapa s kojim grmom trna ili česmina. Evo iz ovakvog „posjeda“ mora marljivi i štedljivi otočanin izvući toliko, da prehrani svoju obitelj. Iz ljutoga krša treba da „stvori“ zemlju, na kojoj će kasnije zasaditi plemenitu lozu, koja mu vrlo često, radi suše, neplemenito vrati. U ovakvim godinama ostaje jedina nada brat, sestra, otac ili rođak iz Amerike. A Amerika sve manje šalje dolare! Suša uništila vinograde (kiša ovoga ljeta nije pala kroz 3 mjeseca ni jedanput), mušica i grizlica smanjile prirod maslina, zarade ni od kuda, a proživiti zimu moraju. U Donjem Humcu je oko 100 kuća, a u svakoj po 6-8 ukućana i svi oni sa zebnjom očekuju prve bure. Osim nekolicine, svi su poljodjelci. Uz obradu zemlje, od davnina su se bavili stočarstvom i to najviše ovčarstvom. I danas je na glasu brački punomasni ovčji sir.

Kada je srednje rodna godina, ovo selo „nađe“ 5-6 vagona vina i 100-200 hl ulja. Ako ovo podijelimo na 100 kuća, onda sav prihod jedne srednje stojeće kuće (sa 7 ukućana) u novcu (računamo po ovogodišnjim cijenama) iznosi oko tri hiljade dinara. Rijetko koji gospodar dođe do novca prodajom kojeg drugog svog proizvoda (med, smokve, mlijeko ili meso). Nekada, dok je obradivog tla bilo više, sijalo se nešto ječma, pšenice i kukuruza. Nerentabilnost žitarica može se lako prosuditi po sljedećem: Ove je godine čitavo selo zajedno dobilo oko 50 mtc pšenice što čini poprečno 30 kg po vritu („vrit“ je glavna mjera za površinu u srednjoj Dalmaciji, a odgovara površini od 852 kvadratna metra). Uslijed ovogodišnje suše, prirod je na mnogim mjestima iznašao 10-15 kg, što bi odgovaralo 60-90 kg po jutru (!). Tanak sloj crljenice od jedva 20 do 30 cm debljine, dugim jednostranim iscrpljivanjem, a od jake žege sasvim isušen, i nije mogao dati više. „Nismo izvukli ni za sime!“ – kaže jedan stariji Humčanin. Srednji posjed iznaša 60-70 vriti, ali od toga je samo 5-6 vriti obradivog tla; znači, da se obitelj od 6-8 članova mora prehraniti sa iscrpljene crljenice od 0.7-0.8 jutra, dakle sve manje od 1 jutra. Osim nešto ilovastih tala, u ovim je krajevima najčešća crljenica (terra rossa), koja je mrko-crvene boje, jako isprana, a biljnim hranjivima siromašna.

Ovo malo plodnog tla, svaki je seljak zasadio lozom, dok su pristranci brda – ukoliko još na njima ima zemlje – zasađeni maslinama. Najveći dio posjeda je „pašnjak“, zapravo goli kamenjar. Ako se ovome nadoda desetak metara malog vrta uz kuću, imamo čitav „grunt“. Od stoke ima svaka kuća po jednog magarca ili mulu, jednu kozu, 2-3 kokoši, 3-4 ovce, a bogatiji (!) još kravicu ili pak svinju. Da slika ovog sela (a većina ih je u unutrašnjosti otoka ovakva) bude potpuna, mora se spomenuti pitanje pitke vode. Pošto svaka kuća nema svoju gustirnu (bunar), prisiljeni su uzimati vodu iz zajedničke stare seoske čatrnje. Ona za vrijeme velike suše presuši. Onda uzimlju vodu iz velike otvorene lokve izvan sela, koja sa pravom zdravom vodom ima zajedničko samo ime. Površina ove lokve je zelena od sluzavih algi, a voda ugrijana od sunca sadrži milijarde svih mogućih crvića i životinjica drugih raznih oblika. Sigurno je da u ovome vodenom „carstvu“ ne fali mnogih uzročnika bolesti. Ljudi nemaju svojih bunara, a ni novaca da kupe par litara pitke vode. Ovdje se, naime, i voda prodaje. Mnogi su primorani piti ovu vodu iz lokve.

Ova naša malena sela, koja je sudbina smjestila među sam ljuti krš, ne bi smjela biti zaboravljenja kao do sada, jer su naša i jer su u borbama i sa zlim ljudima i zlim vremenskim i terenskim prilikama izdržala i očuvala se, čime su dokazala svoju snagu i otpornost. Sa čvrstim uvjerenjem da se svi moraju „držat za jedan šćap“, nadaju se ovi naši marljivi otočani što mora ne vide, da će jednom i ljeti piti hladne i zdrave vode i da preko čitave zime neće trebati jesti samo leću, bob i poljski grašak.

(Ulomak iz knjige Rudolfa Bićanića Kako živi narod)

Image

I doista, kada iz današnje perspektive sagledavamo kako se živilo na Braču prije nepunih osam desetljeća, kada je naš škoj bio kako Nazor kaže: „Otok bez kruha, bez vode, bez putova…“, može nam se učiniti da je to bila neka druga, većini nas teško shvatljiva i surealna stvarnost. Ovaj Bićanićev tekst daje nam opis Brača tog vremena, i to iz prve ruke. Samo usporedbe radi, riječ je o 1936. godini – istoj onoj kada je izumljen prvi mehanički kompjuter, a BBC započeo s emitiranjem TV programa u tadašnjoj visokoj rezoluciji. Tako je izgledao svakodnevni život na našem otoku prije pojave masovnog turizma, a o samim turističkim počecima pročitajte u jednom od sljedećih nastavaka…

Autor: Milan Matić

e-mail: mmatich@yahoo.com

Posted in Bračke teme | Leave a comment

Referendum o braku kao potvrda struktura dugog trajanja

Image

Prošla su točno tri mjeseca od 1. prosinca 2013. godine, “povijesnog” dana kada je 37.8% hrvatskih građana odlučilo iskoristiti svoje biračko pravo te uvjerljivom većinom izglasati da se u ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak zajednica muškarca i žene. Odmah nakon objave rezultata mediji su se raspisali o rezultatu referenduma kao potvrdi da je Hrvatska dominantno tradicionalna, katolička, ‘zatucana’ zemlja koja se ovime svrstala uz bok Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj. Rezultati su jasno pokazali da je referendum prošao u većini hrvatskih županija na čelu s metropolom dok su PROTIV glasovale samo Istarska i Primorsko-goranska županija. Ubrzo nakon toga objavljeni su i rekorderi referenduma te je objavljen podatak da je referendum najuvjerljivije prošao u općini Cista Provo u Splitsko-dalmatinskoj županiji gdje je ZA glasovalo čak 98,6%, dok je najjasnija odbijenica referendumu došla iz grada Labina u Istarskoj županiji gdje je 70,98% građana glasovalo PROTIV.

Znam da mnogima od vas prva napamet padne iduća misao: “Pa naravno, zadrti Dalmatinci su glasovali ZA, a napredni Istrijani PROTIV”, i ja vas nemam namjeru razuvjeravati u tom stereotipu. Mene prvenstveno zanima zašto je tome tako i želim objasniti zašto smatram da drugačije nije ni moglo biti. Namjerno sam odabrao dva ekstremna primjera, općinu Cista Provo i grad Labin kako bih što jasnije predočio gdje je temeljni kamen spoticanja i nerazumijevanja dvaju nepomirljivih sjetonazora. Postavlja se pitanje po čemu se razlikuju općina Cista Provo, smještena u srcu Dalmatinske zagore, i istarski grad Labin i imaju li išta zajedničko? Odgovor je krajnje jednostavan, razlikuju se gotovo po svemu, a najveća sličnost im je to što se nalaze u istoj državi.

Prvo malo statistike: Za one koji neznaju, općina Cista Provo nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj županiji, točno na pola puta između Imotskog i Sinja. Prema popisu stanovništva iz 2011. imala je 2 335 stanovnika od čega Hrvati čine 99,74%, a po vjerskoj pripadnosti katolika je 99,91%. S druge strane, grad Labin nalazi se u jugoistočnom dijelu Istarske županije i ima 11 642 stanovnika, od čega Hrvati čine 62,45%, Istrijani 17,63%, Bošnjaci 7,85%, Srbi 2,47%, Talijani 2,36%, Albanci 0,68%… U smislu vjerske pripadnosti katolika je 67,30%, ateista 10,98%, muslimana 10,68%, neopredjeljenih 5,83%, pravoslavaca 2,38%, agnostika 1,26% itd. Dakle, već nakon kratkog pregleda statističkih podataka jasno je da je općina Cista Provo gotovo stopostotno hrvatska i katolička sredina, dok je grad Labin multinacionalan i multikonfesionalan.

Ako se osvrnemo na društveni i povijesni razvoj ovih dvaju sredina vidjet ćemo da se zapravo radi o dva svijeta. Labin je oduvijek bio poznat kao rudarski kraj kojeg su prilično rano dotakle tekovine industrijske revolucije i sve ono što uz nju ide – ekonomska modernizacija i društvena sekularizacija. Geografski položaj na razmeđi mediterana i Mitteleurope doveo je do miješanja stanovništva i otvorenosti različitim kulturnim utjecajima uslijed čega je formiran specifični mentalitet tamošnjih ljudi naviklih na različitosti i život u relativnom miru. Njihov se identitet nikada nije prvenstveno temeljio na činjenici da su katolici, budući da su katolici bili i njihovi susjedi Talijani s kojima su stoljećima živjeli, a ono što ih je od njih razlikovalo bio je prvenstveno jezik koji je postao temelj kasnijeg nacionalnog buđenja. Kolektivnu memoriju Labina trajno je obilježila tragična epizoda ustanka labinskih rudara iz 1921. kojeg su ugušile talijanske fašističke vlasti, a koji se smatra prvim antifašističkim ustankom u svijetu na što su stanovnici Labina izrazito ponosni.  Interesantan je podatak da je iz Labina i jedini protestantski teolog s naših područja, Matija Vlačić Ilirik što samo ukazuje da je živio u sredini u kojoj su oduvijek bila prisutna strujanja sa europskog zapada. Modernizacija koju je sa sobom donio socijalizam ovdje se samo nakalemila na postojeću rudarsku kulturu masovne industrije i za tamošnje stanovništvo je bila logičan nastavak njihovog društvenog razvoja i napretka.

S druge strane, Cista Provo nastala je na području vojne granice Mletačke Republike i Osmanskog carstva, a njezini stanovnici bili su morlaci, slavensko katoličko stanovništvo kojeg je Venecija koristila u svojim ratovima protiv Turaka. To stanovništvo trajno je naseljeno na ovo područje nakon oslobođenja od turske vlasti početkom 18. stoljeća, a njegov mentalitet je oblikovan u specifičnim okolnostima permanentnog ratovanja, seobi stanovništva i sveopće neimaštine u škripcu između križa i polumjeseca. Ratujući na strani katoličke Venecije, a protiv Osmanskog carstva svoj je kolektivni identitet temeljilo na svojoj vjeroispovjesti zbog koje je bilo proganjano. Narodni autoriteti i vođe bili su katolički svećenici, prvenstveno franjevci, a stanovništvo se socijaliziralo uz KačićeveRazgovore ugodne naroda slovinskoga, junačke deseterce koji su veličali hajdučke harambaše Mijata Tomića i Stojana Jankovića. Ovdašnji stanovnici nikada nisu živjeli od statične proizvodnje nego od trgovine, stočarstva i na koncu hajdučije bez koje je opstanak bio nemoguć. Lučonoša nacionalne svijesti u ovom kraju bio je narodnjak Mihovil Pavlinović kojemu, ako niste znali, dugujemo termin “Hrvat-katolik”. Za razliku od Labina kojeg su unesrećili talijanski fašisti, u kolektivnoj memoriji ovoga kraja ostao je tragičan događaj iz 1944. kada su Titovi partizani streljali 133 ovdašnjih stanovnika zbog “kolaboracionizma” s okupatorom. Modernizacijski učinak socijalizma ovdje je bio minimalan, a muško stanovništvo je bilo primorano emigrirati u zapadnu Europu, uglavnom Njemačku, kako bi slanjem deviza osiguralo preživljavanje svojim obiteljima.

Možda se na kraju pitate kakve veze sve ovo ima sa jučerašnjim referendumom i zašto je uopće važno? Ima i te kakve veze jer iz ovih dvaju priča proizlaze dva svjetonazora, dva različita kolektivna identiteta koja nam daju odgovor na pitanje zašto se ne razumiju tradicionalno-katolička i sekularna Hrvatska. Nije slučajno da u Labinu od osamostaljenja Hrvatske vlada IDS i da tamo Franjo Tuđman nije pobjeđivao ni početkom devedesetih dok s druge strane u Cisti Provo neprikosnoveno vlada HDZ kojemu su oporba HSP i HČSP, a ljevice nema ni u tragovima.

Ove dvije različite sredine samo su primjer koji pokazuje koliko na naše ideološke stavove utječe niz faktora poput sredine u kojoj smo rođeni i socijalizirani te obiteljska povijest i naslijeđe u kojem smo odgojeni. Sjetite se ovoga svaki put kada sudite o nečijim nazadnim i ‘kontroverznim’ političkim stavovima, a posebno vi koji mislite da čovjek nije ništa više od slobodnolebdećeg pojedinaca lišenog svih društvenih okova i moralnih normi. Svi smo mi određeni strukturom dugog trajanja i više nego što mislimo, razlikujemo se samo po tome želimo li to sebi priznati ili ne.

Posted in Politika i društvo | Leave a comment

Priča o obitelji Lukšić – najbogatijim Hrvatima bračkog podrijetla

minera-los-pelambres_272px

Prema podacima koje je prije tjedan dana objavila organizacija ‘Wealth-X’, specijalizirana za prikupljanje informacija o bogatašima, Hrvatska je sa svojih 280 multimilijunaša na 23. mjestu u Europi. ‘Wealth-X’ u kategoriju multimilijunaša ubraja svakoga čije bogatsvo prelazi 30 milijuna dolara, a tu se ubrajaju gotovina, nekretnine, umjetnine, zrakoplovi, helikopteri i luksuzni automobili te dionice. Na tom popisu odmah iza Ivice Todorića nalazi se obitelj Lukšić, najbogatija čileanska obitelj koja korijene vuče iz bračkog Sutivana. Još prošle godine obitelj Lukšić našla se na listi američkog Forbesa gdje je zauzela 35. mjesto s ukupnim bogatstvom od 17,4 milijarde dolara. O Lukšićima se u Hrvatskoj počelo više pisati kada su od Gorana Štroka kupili ‘Jadranske luksuzne hotele’ (JLH) čime su  u svoj je hotelski portfelj smjestili dubrovačke perjanice u kategoriji hotela s pet zvjezdica, Excelsior, Dubrovnik Palace i Bellevue, koje su pridružili hotelu Argentina, kupljenom ranije. No, najveću pažnju javnosti pridobili su kada se 2011. u kuloarima pojavila priča da žele postati većinski vlasnici dionica Hajduka.

Priča o obitelji Lukšić počinje davne 1910. kada je iz Sutivana u Čile emigrirao Polikarp Lukšić, tek jedan od nekoliko tisuća Bračana koji su otišliu tu južnoameričku zemlju u potrazi za boljim životom. Došavši u Čile Polikarp se zaposlio u rudniku nitrata u gradu Antofagasta na sjeveru zemlje, na obali Pacifika u rubnom području pustinje Atacama, 1400 km udaljenom od glavnog grada Santiaga. Inače, samo ime grada Antofagasta na indijanskom jeziku Kechua znači „Selo na polju salitre“, a osnovan je 1868. godine kao luka za novotkrivene rudnike srebra u blizini. Prvo ime grada bilo je Peñas Blancas (Bijele stijene), a do 1879. pripadao je Boliviji, nakon čega ga je okupirala čileanska vojska čime je započet Pacifički rat između Čilea, Bolivije i Perua. Kao rudarski grad Antofagasta je privlačila brojne imigrante, a pored dominantnih Španjolaca najveće useljeničke zajednice su Hrvati iz srednje i južne Dalmacije (uglavnom Bračani) te Grci. Danas je navodno čak trećina stanovnika Antofagaste hrvatskog, tj. bračkog podrijetla što se jasno može vidjeti po njihovim prezimenima. Koliki je doprinos Bračana Antofagasti najbolje pokazuje podatak da je 1937. godine poznati gradski liječnik i pjesnik Antonio Rendić napisao stihove za gradsku himnu.

Po dolasku u Čile Polikarp Lukšić je oženio Bolivijku Elenu Abarou, kćer bolivijskog ratnog junaka Eduarda Abaroe, s kojom je 1926. dobio sina Andrónica (Andru) Lukšića Abarou. Upravo s Andronicom počinje poslovna priča obitelji Lukšić. Naime, nakon svršetka Drugog svjetskog rata Andronico odlazi na studij u francusku Sorbonnu, od kojeg je međutim brzo odustao. Ostavši u Parizu napravio je prve korake u svijetu biznisa, a navodno se u početku bavio trgovinom deviza na crnom tržištu. Po povratku u Čile Andronico upisuje studij prava, ali je i od toga odustao. Potom je sa svojim ujakom Juanom Abaroom vodio dućan s Fordovim automobilima nakon čega je otvorio mjenjačnicu, čiji su klijenti bili četvorica Francuza, suvlasnici obližnjeg rudnika bakra. Od njih je otkupio tri četvrtine vlasničkog udjela u rudniku, koji je 1954. privukao pažnju japanske kompanije Nippon Mines. Kad su mu Japanci ponudili otkup jednog od nalazišta u sklopu rudnika, legenda kaže da je Andronico zatražo samo 500.000 pesa. No, Japanci su mu isplatili 500.000 dolara, misleći cijelo vrijeme da se prodavač izražava u mnogo jačoj američkoj valuti. Tako se Andronico domogao prvog većeg iznosa, koji je nastavio ulagati u poslove, uključujući ribarstvo, bankarstvo i za njega sretno rudarstvo.

Kad su na vlast došli socijalisti predvođeni Salvadorom Allendeom, paktirao je s njima tako što je vlastima prodao dio svojih tvrtki, ponajviše rudarskih, zauzvrat zadržavši u vlasništvu prehrambene i poljoprivredne tvrtke. No, dobri odnosi s Allendeom naškodili su mu kad je 1973. državnim udarom na vlast zasjeo desničarski diktator Augusto Pinochet. Idućih pet godina, novi je vladar sprječavao Lukšića u pokušaju da u procesu privatizacije kupi ijedno poduzeće. Unatoč nepovoljnom tretmanu koji je trpio u prvo Pinochetovo vrijeme, Andronico se o diktatoru izražavao uglavnom pohvalno, priznajući manjkavosti na planu ljudskih prava, ali dajući mu za pravo u gospodarskoj politici. Ironijom sudbine, baš mu je nemogućnost sudjelovanja u ranoj privatizaciji dugoročno pogodovala. Poduzetnici koji su bili dobili slobodne ruke da kupuju poduzeća debelo su se zadužili u dolarima. Kad su ranih osamdesetih Čile zahvatile kriza i devalvacija pesa, našli su se u financijskom škripcu, dok je Andronico ostao među rijetkima bez problema s likvidnošću. Tada su se Lukšićevi domogli značajnih poduzeća po sniženoj cijeni i iz krize izašli ojačani. Jedna od njihovih bitnih akvizicija iz tog razdoblja bila je glavna domaća banka Banco O’Higgins, koja se 1997. spojila s Banco de Santiagom. Potom je nabavio Compania de Cervezas Unidas za sedam milijuna dolara, da bi joj vrijednost u međuvremenu narasla za 130 puta. Od sredine devedesetih, Lukšićevi su rasli munjevitom brzinom i razvili se u najbogatiju čileansku, a u zadnjem desetljeću i latinoameričku obitelj. Tamošnji mediji kažu, zahvaljujući spoju prodornosti, proračunatosti i sreće. Andronico se dvaput ženio –  iz braka s Enom Craig ima dvojicu sinova, Andrónica i Guillerma, a kada mu je umrla prva supruga 1959., dvije godine kasnije oženio je Iris Fontbonu, s kojom je dobio dvije kćeri, Paolu, Gabrijelu i sina Jean-Paula. Postupno se, pred kraj života, rješavao svih poslovnih obaveza da bi najdulje ostao vezan baš uz rudnike. Pod stare dane čak nije želio davati savjete svojoj djeci koja su preuzela biznis, nego im je govorio neka uzmu konzultante i plate ih, a njega neka puste na miru, da uživa. Jedino čime se volio zanimati bili su rudnici. Androniko je znao izjavljivati da mu je otac usadio snažan osjećaj prema domovini. Govorio je kako vremena nisu bila laka, ali da je osjećao snažnu roditeljsku ljubav.

Otac me je stalno grlio i ljubio. Takvi smo mi Hrvati, razvijamo snažne veze sa svojom djecom. Ne mogu razumjeti narode poput Engleza ili Nijemaca koji, po našim standardima, imaju prilično hladne veze sa svojim potomcima. Meni je to nepojmljivo. Kako su mene odgajali moji roditelji – s puno ljubavi i discipline – tako sam i ja odgajao svoju djecu. – jednom je prilikom izjavio medijima. U Hrvatsku je, naveo je u jednom kasnijem intervjuu za Nacional, dolazio od 1947. godine. Lukšić je pomagao i pri diplomatskom priznanju Hrvatske, a novinarima je prilikom posjete njegovom ranču izjavio: Ne možete zamisliti koliko mi je važno što ste novinari iz Hrvatske jer sam sa svojom krvlju. Kazao je kako se osjeća stopostotnim Hrvatom, da se ovdje osjeća kao kod kuće i da mu se sviđa duh naših ljudi. Osjećao se našim premda nikad nije naučio hrvatski jezik. Navodno ga je u pokušaju učenja odvratila naša realno teška gramatika.

 

b29cab7d53a7a1a94f24427d5bc5436c_700x550

    Andronico Lukšić Abaroa

Ime Andronica Lukšića u Hrvatskoj je poznatije od imena njegovih potomaka, još od sredine 1990-ih kada je na poziv tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana došao u Hrvatsku i kupio Karlovačku pivovaru koju je destak godina nakon toga prodao po višestruko skupljoj cijeni. Zanimljivo je kako je Lukšićev model privatizacije kupljenih hrvatskih tvrtki bio jedan od najčišćih koji se proveo kod nas. Svakoj kupnji prethodila je natječajna ponuda, a svaka kupnja isplaćena je u gotovini, za samo nekoliko dana. Očito je da bračke veze koje mu je usadio otac nisu pokidane do Andronicove smrti u ljeto 2005. godine, kada je podlegao zloćudnom tumoru. Nakon njegove smrti obiteljski biznis preuzeli su njegovi sinovi Guillermo, Andronico i Jean Paul. Glavninu poslova preuzeo je Guillermo Lukšić, koji je postao predsjednik upravnog odbora kompanija Lukšić grupe, a bio je poznat kao menadžer  koji nikada nije donosio nagle odluke i uvijek se priklanjao dugotrajnim pregovorima prije nego što bi se upustio u preuzimanja i spajanja. Bankarski dio posla preuzeo je stariji sin Andronico, Guillermov brat, a najmlađi sin Jean-Paul preuzeo je posao s rudnicima bakra. Obiteljskim bogatstvom danas upravlja udovica Andronika Lukšića, Iris Fontbona, njegova druga supruga. Početkom 2000-tih Guillermo je vodio pregovore i odlučivao o prvim turističkim poslovnim operacijama na hrvatskom Jadranu. Kupnjom Jadranskih luksuznih hotela od Gorana Štroka 2011. godine Lukšići, koji od tada imaju pet hotela s pet zvjezdica, u Dubrovniku imaju i svojevrsni monopol na luksuzni turizam juga Hrvatske, dok je porečka ponuda u segmentu masovnog turizma uglavnom njihova kroz Plavu Lagunu, kojoj je najveći konkurent Valamar. Štroku su JLH platili 14 milijuna eura, te su pokrili stotinjak milijuna eura njegova duga, a lani su u obnovu Hotela Parentium u Poreču uložili 22 milijuna eura. Na listi najbogatijih Hrvata hrvatskog izdanja časopisa Forbes Lukšići su ove prošle godine s hrvatskim kapitalom od 1,3 milijarde kuna zauzeli drugo mjesto, odmah iza Ivice Todorića.

 

Guillermo-Luksic-Craig

                                                            Guillermo Lukšić Craig

Nakon smrti Guillerma Lukšića u ožujku prošle godine, obiteljski biznis preuzima Davor Lukšić Lederer. Kao i većina onoga čega se uhvate, tako je i turistički biznis u Hrvatskoj Lukšićima izuzetno profitabilan. Kako piše hrvatski Forbes, Lukšići se u turizmu na hrvatskoj obali ne trude biti najbolji ni po broju kreveta ni po ostvarenom prihodu ili njegovu rastu. Trude se i u tome jesu bolji od svih ostvariti najbolji povrat na vlasnički kapital, koji u njihovu slučaju iznosi 5 posto za 2011. godinu, dok konkurencija radi sa 1 posto povrata ili bez njega. Porečka Plava Laguna lani im je donijela 71,3 milijuna kuna dobiti iz 539,7 milijuna kuna prihoda.

Lukšići su definitivno postali najpoznatija i najuspješnija hrvatska emigrantska obitelj koja nije zaboravila rodni kraj unatoč činjenici što ih je život odnio na drugi kraj svijeta, sve do Čilea. Svojim trudom i poduzetničkom snalažljivošću stekli su bogatstvo koje sutivanski težak Polikarp nije mogao ni sanjati kada je 1910. napustio rodni otok u potrazi za boljim životom. Njihova priča služi na čast Čileu, Hrvatskoj, ali prvenstveno našem Braču s kojega su potekli.

 

slika-naslovne_562429S0

                                           Davor Lukšić Lederer na naslovnici Forbesa

 

 

Autor: Milan Matić

e-mail: mmatich@yahoo.com

Posted in Bračke teme | Leave a comment

Neuništiva snaga populizma u Hrvatskoj

 

Plakat Grubisic IMG_3648

Prema anketi koju je u proteklih deset dana proveo prof. dr. Onesin Cvitan sa splitskog Pravnog fakulteta na uzorku od 3300 birača s područja Splita, Vjekoslav Ivanišević, kandidat HDZ-a blago vodi u utrci za novog gradonačelnika Splita. Tik iza njega je Željko Kerum, aktualni gradonačelnik i predsjednik HGS-a, koji još službeno nije ni istaknuo svoju kandidaturu. Na trećem je mjestu Ivo Baldasar, kandidat SDP-a, a četvrta je Anđelka Visković, nezavisna kandidatkinja i razvlaštena dogradonačelnica Splita.

Ovakav rezultat ankete je iznenadio mnoge i odmah su krenula osporavanja metodologije i rezultata istraživanja, no što ako je anketa doista reprezentativna i točna? Mora li nas čuditi ovakav rezultat? Politolozi i sociolozi slažu se u tome da je grad Split najvolatilniji grad u Lijepoj našoj, tj. najćudljiviji u političkom smislu. Tu se nikad ne zna tko će osvojiti vlast, a rezultati izbora se stubokom mijenjaju od jednog izbornog ciklusa do drugog. Kako objasniti činjenicu da je na prošlim lokalnim izborima u Splitu Željko Kerum uvjerljivo pobijedio Ranka Ostojića sa gotovo 60% glasova, da bi nakon samo dvije godine na parlamentarnim izborima 2011. Splićani dali povjerenje Kukuriku koaliciji od čak 36,55 % i lansirali u Sabor don Ivana Grubišića sa čak 17,73 % glasova? Nakon godinu i pol, tj. danas, opet prema anketama vode HDZ i Kerum. Je li stvar u tome što su lokalni izbori ipak drugačiji od parlamentarnih pa građani glasuju za suprotne stranke kako bi održali svojevrsnu političku ravnotežu? Radi li se možda o tome da je u Splitu desno biračko tijelo doista toliko brojno? Ako prihvatimo ovu drugu tezu o relativnoj brojnosti desnog biračkog tijela u Splitu kako onda objasniti pobjedu lijeve Kukuriku koalicije u Splitu na parlamentarnim izborima 2011. i dobar rezultat don Ivana Grubišića? Ni sam neznam najbolji odgovor.

Unatoč činjenici da Kerum u gospodarskom i političkom smislu nije pokrenuo Split i da većina građana smatra da se danas u gradu živi lošije nego prije četiri godine, unatoč tome  da je financijski i sam pred bankrotom, Kerum je prema anketama i dalje u igri. Osim Splita, tu je i Splitsko-dalmatinska županija kao svojevrsni hrvatski politički fenomen budući da je to jedina županija u kojoj HDZ nikada nije izgubio ni jedne jedine izbore – kako lokalne, tako ni parlmentarne i velika je vjerojatnost da će tako ostati i nakon izbora u svibnju. HDZ pobjeđuje unatoč činjenici da Splitsko-dalmatinska županija ima najveći postotak nezaposlenih u Hrvatskoj i da gospodarski stagnira, a jedina respektabilna oporbena stranka -SDP- za župana podržava don Ivana Grubišića, umirovljenog svećenika!

Politička kultura Splita i Dalmacije u posljednjih dvadesetak godina jednostavno je takva da ne podnosi razlike bilo kakve vrste, pa tako kod nas nema demokratskog centra i političke umjerenosti. Kod nas nema klasične građanske lijevo-liberalne ljevice i demokršćanske desnice, kod nas postoje samo domoljubi i komunjare, Hrvati i Jugoslaveni, Franjo i Tito. Bitnije je tko si i kako se deklariraš nego ono što radiš. Ovo nažalost nije parodija i ruganje nego gola činjenica koja diktira politički život, jer inače glavne predizborne teme ne bi bile podizanje križa na Marjanu i kip Franji Tuđmanu nego gospodarski napredak i zapošljavanje. Bitno je da si kontra; bilo ‘komunističkog’ SDP-a ili ‘lopovskog’ HDZ-a. Kod nas birači na izborima u većini ne evaluiraju javne politike poput zapošljavanja, gospodarskog rasta i podizanja životnog standarda zato što općenito ne vjeruju političkoj eliti u cjelini. Jedina javna politika koja prolazi je ona ‘da ne pobjede komunisti ili, pak, kradezeovci’, a opće uvjerenje je da se stanje ionako neće popraviti pa je ‘manje zlo da me unazađuje moj čovik nego njihov’.

Svi oni koji naivno misle da je ovakva retorika i podjela na ‘nas i njih’ stvar prošlosti grdno se varaju. Što je socijalna situacija teža, a kriza izraženija to je populističko manipuliranje biračima, nažalost, uspješnije.

Posted in Politika i društvo | Leave a comment

Bračani, jeste li znali da živite na najiseljenijem otoku na svijetu?

378612_310577415653623_1743353351_n

Ovo pitanje upućujem svim mojim Bračanima, onima koji su na Braču rođeni, odrasli, žive ili su pak s njega odselili, a koji jako dobro poznaju onaj osjećaj „ili si za otokom lud, ili na otoku poludiš“.

Jedan od najvećih hrvatskih književnika i najpoznatiji Bračanin, Vladimir Nazor, ostavio nam je u naslijeđe riječi koje o Braču kakvog je on poznavao govore više od bilo koje knjige, televizijske emisije ili turističkog prospekta:

OTOČE BEZ KRUHA, ti ne znaš za usjeve, u kojima se klas zlati, mak crveni i različak modri, tvoji su žrnjevi i mlinovi tuđe žito mljeli. Plug po tebi ne ore; kosa ne psiče u dane žetve. Ipak si nahranio bezbroj svoje djece….

OTOČE BEZ VODE, izvori ne ključaju na tvojim proplancima, potoci ne teku niz tvoje klance. Otoče bez vode, hvala ti, što me nauči žeđati i čeznuti za nečim čitav svoj život.

OTOČE BEZ PUTOVA, na tebi – čak i danas – ponajviše staze i prolazi drevnih ovčara i goniča mazgi. Papci i kopita mrve kamen, ljudska ih noga brusi, omastivši ih pokatkada kapljama krvi. Al` se zato tvoji sinovi ne boje ni najtežih putova po širokom svijetu, onkraj Kanala i onkraj Oceana. Njihove su noge čvrste, obiknute kamenju i draču. Gaze bez straha po svim cestama i puteljcima odlaska i povratka. Otoče bez putova, ti me nauči, kako se hoda, ma kud bilo, neranjivih stopala i tvrdih gležanja.

 

Većina vas Bračana koji ovo čitate vjerojatno znate da imate „tamo neku rodbinu“ u dalekim zemljema Latinske Amerike poput Čilea i Argentine, zatim u Australiji, na Novom Zelandu, u SAD-u, Kanadi… Znate i to da su se ti ljudi iselili trbuhom za kruhom, ali jeste li se ikada zapitali što je točno bio uzrok tome?  Ovim pitanjem se znanstveno-istraživači bavila i etnologinja Marina Perić Kaselj iz Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba,  koja kaže kako je iseljavanje iz Dalmacije počelo još sredinom 19. stoljeća, a intenziviralo se krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Podaci govore da čak 90% iseljenika u Čileu potječe s otoka Brača. Također, značajan broj iseljenika je iz omiškog kraja, iz mjesta Mimice, a manji broj iseljenika je iz dubrovačkog kraja, te s otoka Hvara.

Što je bio povod ovom masovnom iseljavanju?

Ive Livljanić, bivši veleposlanik Republike Hrvatske u Čileu, iznosi sljedeće podatke: “Najveći val iseljavanja zbiva se krajem 19. stoljeća te početkom 20. stoljeća, nakon pojave filoksere na otoku Braču. Budući da je većina pučanstva živjela od vinogradarstva, a i zbog vrlo teškog gospodarskog stanja u čitavoj Dalmaciji u to vrijeme, brački težaci i ribari napuštaju svoj otok, masovno sele u Čile i naseljavaju se na krajnjim dijelovima Čilea – Punta Arenas na krajnjem jugu te Antofagasta na sjeveru. Poslije, poglavito nakon Prvog svjetskog rata, a posebno nakon Drugoga svjetskoga rata može se govoriti samo o sporadičnim doseljavanjima Hrvata. Političke emigracije gotovo da i nema, tek nekoliko pojedinaca, mislim pritom na izbjeglice poslije II. Svjetskog rata.”

Zavod za istraživanja migracija iz Zagreba, proveo je 1975./76. anketu o bračkim iseljenicima, a anketni listić sadržavao je ukupno 34 pitanja. Cilj je bio prikupljanje što većeg broja podataka o iseljenicima i objavljivanje mehanografske knjige, koja je prezentirana i u Bračkom zborniku br. 13. Rezultati ankete doveli su do podatka da je s otoka, u vremenu od 1899. do 1975. godine, emigriralo ukupno 8 084 Bračana, odnosno oko 60% današnje populacije otoka! Budući da se radi o anketi pretpostavka je Zavoda da je stvarni broj iseljenika znatno veći.

Livljanić piše (dijelovi iz njegovog teksta označeni su navodnicima): “Danas pak Hrvate, ili bolje rečeno njihove potomke nalazimo doslovce u svim dijelovima Čilea od Porvenira na Ognjenoj zemlji, u Punta Arenasu, u Puerto Natalesu, na estanciama na području čuvenoga nacionalnog parka Torres del Paine, u Puerto Montu, u Osornu, Valparaisu, Vini del Mar, u Concepcionu, u La Sereni, Coquimbu, Antofagasti, Calami, u Iquiqueu, u Arici, pa čak i u San Pedru de Atacama. Posve sigurno ih je danas ipak najviše – u Santiagu. Naime, dobar dio obitelji naših potomaka je u traženju posla, boljih uvjeta života, dakako i zbog odlaska mladih na školovanje, posebice nakon Prvog svjetskog rata dospio u glavni grad Čilea.

Čime su se bavili ti naši iseljenici? Oni prvi, priprosti težaci i ribari, poneki pomorci, nisu imali velikoga izbora i bavili su se sličnim poslovima. Uz to i rudarstvom.” – piše Livljanić. Manje je poznato da su Bračani su sa sobom donijeli trsove vinove loze te je upravo zahvaljujući našim iseljenicima Čile danas jedna od najpoznatijih vinskih zemalja svijeta.

Većinom je to bilo seljačko stanovništvo, a Livljanić piše kako su “malobrojni među njima koji su bili školovani odmah započinjali radom na kulturnom planu pa su samim početkom 20. stoljeća imali svoje novine, časopise, i to na hrvatskom jeziku. No, malo pomalo hrvatski se jezik gubio, tako da danas imamo jedno jedino glasilo koje izlazi u Punta Arenasu, no ima samo hrvatsko ime, a izlazi na španjolskom – Male Novine. Istini za volju ni oni prvi koji su dolazili iz Dalmacije nisu poznavali hrvatski književni standard, pa čak ni čakavski standard, već se radilo o lokalnom govoru iz pojedinih mjesta otoka Brača, relativno siromašnom. A čini se da je te naše prve useljenike, u njihovoj neupućenosti, bilo stid učiti djecu taj jezik neuka svijeta… Kasnije, protokom vremena, poglavito kada se radilo o miješanim brakovima sve je teže bilo očuvati jezik.”

“Govoreći o drugoj i trećoj generaciji potomaka hrvatskih doseljenika oni su se i asimilirali i Čile doživljavaju kao svoju domovinu, koju silno ljube, ponoseći se pritom uvijek i svojim hrvatskim podrijetlom… Nalazimo ih među poznatim liječnicima, profesorima, ekonomistima, pravnicima, novinarima, kazališnim i drugim umjetnicima, inženjerima, političarima, diplomatima itd.” – kaže Livljanić.

Dovoljno je samo spomenuti da su među njima najpoznatiji Antonijevići, Bezmalinovići, Bižace, Buvinići, Carevići, Dragičevići, Dubravčići, Eterovići, Garafulići, Goići, Gospodnetići, Fabjanovići, Fistanići, Franulići, Jakšići, Karmelići, Kusanovići, Marinkovići, Martinići, Matulići, Mihovilovići, Ostojići, Papići, Perići, Pešutići, Rendići, Stipičići, Vodanovići, Vrsalovići, Zlatari…

U svom tekstu Livljanić piše: “Treba spomenuti da smo imali i dva predsjednička kandidata, nekoliko ministara, senatora i zastupnika u čileanskom parlamentu. Gospodin Dane Mataić Pavičić, koji je radio stanovito vrijeme u diplomaciji u Čileu, a na temelju provedenih anketa, dolazi do fascinantnih podataka da je na čileanskim sveučilištima djelovalo oko 140 profesora i predavača, tri rektora, nekoliko dekana, a spominje i brojku od 17 akademika čija prezimena – prvo ili drugo – završavaju na -ić. Imamo i nekoliko svećenika, trenutno i tri biskupa – Alejandro Goić Karmelić (predsjednik biskupske konferencije Čilea), Tomislav Koljatić-Marojević i Petar Buljević.

A koliko je tek uspješnih poduzetnika. Obitelj Lukšić je svakako najpoznatija. Ranije je to bio čuveni Paško Baburizza, jedan od najbogatijh ljudi svoga vremena, veliki dobročinitelj i mecena. Prije nekoliko godina je otvoren u Valparaisu Muzej lijepih umjetnosti s bogatom kolekcijom koju je on ostavio gradu, baš kao i samu prelijepu zgradu. Nije dakle pretjerano kazati da je hrvatska dijaspora u Čileu jedna od najuspješnijih, a možda i najuspješnija u čitavom svijetu. Što se tiče broja hrvatskih potomaka u Čileu, procjene su dosta različite. Niti ih je registrirala država koju su napuštali, a sustavno to nije radila ni nova domovina – Čile. Lijepo reče u jednom svom izlaganju prof. Mimi Marinović: „…Naši očevi i djedovi su dolazili kao Austro-Ugari ili Hrvati Jugoslaveni, a tek od devedesetih (1990-ih) su Čileanci hrvatskog podrijetla – Hrvati“. Sudeći po procjenama MVP RH , izgleda da se danas broj potomaka hrvatskih iseljenika u Čileu kreće oko 200.000. Na temelju istih izvora hrvatskih državljana je pak samo 900. Dok je ovu posljednju brojku o hrvatskim državljanima prilično jednostavno utvrditi, onu pak o potomcima Hrvata je dosta teško točno odrediti. U brojku od 150-200.000 ubrajaju se dakako potomci po ocu i majci. U Čileu je inače obveza imati prezimena obaju roditelja. Veliki ih je broj iz miješanih brakova.

U samom početku su formirali svoja društva s ciljem uzajamne pomoći (socorros mutuos), ali i zbog druženja i očuvanja svojih običaja. Slijedila su i športska društva – Hrvatski sokol (Punta Arenas i Antofagasta), Estadio Croata – športski tereni i prostorije vrlo komfornoga Doma u Santiagu. Isto tako i vatrogasnih društava koja spadaju među najstarija u tom dijelu svijeta. U Iquiqueu je prekrasan Hrvatski klub na središnjem trgu. Manji klubovi postoje i u Porveniru (najjužniji hrvatski klub na svijetu), u La Sereni, u Calami, u Ariki. U Santiagu postoji jedna zanimljiva udruga, uz onu Damas croatas koje postoje i u drugim spomenutim gradovima, a to je Jadranska Vila koja na poseban način brine o starim i nemoćnim Hrvatima u Santiagu i okolici. Također u Santiagu, uz folklorno-pjevačko društvo “Naša zemlja”, a slična društva postoje i u drugim većim gradovima Čilea. Postoji i Udruga sveučilištaraca hrvatskoga podrijetla (Circulo de los profesionales de ascendencia croata) te pjevačko društvo ‘Jadran’ …”

Ako smo već škrti sa šoldima barem smo široke ruke u doprinosu povijesti, ekonomiji i kulturi onih zemalja koje su nas prihvatile kao useljenike.  Rasuli smo se od od Južne Amerike preko SAD-a, Kanade sve do Novog Zelanda i Australije. Šta će nama Republika Brač kad već imamo Bračku Republiku Čile!

 

Napomena: Dijelovi teksta pod navodnicima preuzeti su iz teksta “Hrvatska-Čile” našeg bivšeg veleposlanika u Čileu, Ive Livljanića.

e-mail: mmatich@yahoo.com

Posted in Bračke teme | Leave a comment