Mali divovi hrvatskog turizma

naslovna

U prvih 9 mjeseci ove godine u Hrvatskoj je ostvareno oko 15 milijuna turističkih dolazaka te oko 87 milijuna noćenja što je za oko 9 milijuna noćenja više nego u cijeloj 2015. godini. Ti podaci predstavljaju rast od preko deset posto u odnosu na godinu prije. Sada već bivši ministar turizma Anton Kliman u nekoliko je navrata izjavljivao kako će ova turistička godina po svemu biti rekordna u suvremenoj hrvatskoj povijesti, od broja turističkih dolazaka, noćenja pa do onog najvažnijeg − količini ostvarenih prihoda od turizma. U intervjuu kojeg je dao Jutarnjem listu krajem kolovoza Kliman je izjavio kako procjenjuje da će ove godine udio turizma u hrvatskom BDP-u narasti na visokih 20 posto. Ovaj podatak najbolje nam govori kolika je važnost turizma kao gospodarske grane za ukupnu hrvatsku privredu, poglavito za turističke regije poput Istre, Kvarnera i Dalmacije. Dubrovnik, Rovinj, Opatija, Split, Novalja, Hvar… a sve više i Zagreb, ne silaze s TV ekrana i novinskih naslovnica od lipnja do rujna. Kao da u se u tri ljetna mjeseca u Hrvatskoj ne događa ništa osim milijuna turista koji se slijevaju na jadransku obalu i otoke te turističkim djelatnicima i državnom proračunu ostavljaju milijarde eura. Najviše medijskog prostora zasluženo zauzimaju tradicionalne perjanice hrvatskog turizma poput Dubrovnika, Rovinja i Opatije. Posljednjih nekoliko godina Split ima dvoznamenkasti turistički rast, a slijede ga Zadar i Šibenik.

No, postavlja se pitanje: kako mjeriti turistički uspjeh neke lokalne zajednice, prema kojim kriterijima? Obično se govori o broju dolazaka i noćenja kao najvažnijem kriteriju turističkog uspjeha, slično kao što veličina proračuna govori puno o ekonomskoj snazi neke jedinice lokalne samouprave. Međutim, jednako kao što sama veličina proračuna nije dovoljna za realnu sliku razvijenosti nekog grada ili općine isto tako ni sami broj ostvarenih noćenja nije dovoljan da bismo mogli ocijeniti turističku uspješnost neke jedinice lokalne samouprave.

Krajem 2013. godine Vlada Republike Hrvatske donijela je odluku o razvrstavanju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave prema stupnju razvijenosti, a jedan od glavnih kriterija za ocjenjivanje stupnja razvijenosti jedinica lokalne samouprave je proračun po glavi stanovnika (per capita). Proračun per capita govori puno više o razvijenosti jedinice lokalne samouprave nego ukupan iznos proračuna sam za sebe. Ako ovu metodu primijenimo kako bismo ocijenili turističku uspješnost lokalnih sredina, odnosno turističku razvijenost hrvatskih gradova i općina, tada dolazimo do zanimljivih rezultata. Primjena metode je jednostavna – ukupan broj noćenja u komercijalnom i nekomercijalnom smještaju ostvaren na razini jedinice lokalne samouprave podijeli se sa brojem stanovnika jedinice lokalne samouprave (prema popisu iz 2011. godine).

Broj ukupnih noćenja u komercijalnom i nekomercijalnom smještaju u prvih devet mjeseci 2016. godine otkriva nam prave „male divove“ hrvatskog turizma – male po broju stanovnika, ali itekako velike po broju ostvarenih noćenja per capita. Apsolutni prvak je općina Funtana u Istarskoj županiji koja je sa svojih 907 stanovnika u prvih devet mjeseci ostvarila nevjerojatnih 1738 noćenja po glavi stanovnika.

U tablici se nalaze podaci o deset turistički najuspješnijih općina prema navedenoj metodi.

OPĆINA (ŽUPANIJA) NAČELNIK BROJ STANOVNIKA (2011.) DOLASCI (1. SIJEČNJA-30. RUJNA 2016. NOĆENJA (1. SIJEČNJA-30. RUJNA 2016. NOĆENJA PER CAPITA
1. Funtana (Istarska) Mladen Grgeta (neovisni) 907 204 347 1 576 315 1738
2.Tar-Vabriga (Istarska) Nivio Stojnić (IDS) 1990 212 703 1 694 715 852
3. Vrsar (Istarska) Franko Štifanić (IDS) 2162 195 486 1 461 276 676
4. Baška (Primorsko-goranska) Toni Juranić (neovisni) 1674 161 438 1 015 382 607
5. Lopar (Primorsko-goranska) Alen Andreškić (HDZ) 1263 90 879 711 501 563
6. Kolan (Zadarska) Šime Gligora (HDZ) 791 29 049 338 720 428
7. Medulin (Istarska) Goran Buić (neovisni) 6481 365 764 2 529 391 390
8. Bol

(Splitsko-dalmatinska)

Tihomir Marinković (SDP) 1630 95 821 633 174 388
9. Baška Voda (Splitsko-dalmatinska) Joško Roščić (HDZ) 2775 145196 1 039 066 374
10. Podgora

(Splitsko-dalmatinska)

Ante Miličić (neovisni) 2518 123 255 887 273 352

Svih deset općina su priobalne. Četiri općine nalaze se u Istarskoj županiji, tri u Splitsko-dalmatinskoj, dvije u Primorsko-goranskoj i jedna u Zadarskoj županiji. Gledajući regionalno četiri općine su Istri, četiri u Dalmaciji i dvije na Kvarneru. Na obali se nalazi šest općina, a četiri općine su na otocima Krku, Rabu, Pagu i Braču.

Šest općina ima manje od dvije tisuće stanovnika, tri općine imaju između 2000 i 3000 stanovnika, a jedna općina ima više od 5000 stanovnika (prema popisu iz 2011. godine).

Prema Odluci Vlade RH o razvrstavanju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave prema stupnju razvijenosti iz 2014. godine svih deset općina razvijenije su od hrvatskog prosjeka. Tri općine (Funtana, Baška i Medulin) nalaze se u prvih deset najrazvijenijih jedinica lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj. Sedam općina spada u V., najrazvijeniju skupinu jedinica lokalne samouprave čija je vrijednost indeksa razvijenosti veća od 125% prosjeka Republike Hrvatske, a tri općine nalazi se u IV. skupini čija je vrijednost indeksa razvijenosti između 100% i 125% prosjeka Republike Hrvatske.

Na čelu četiri općine su načelnici s kandidacijskih lista grupa birača (neovisni), tri općine imaju načelnike iz HDZ-a, dvije iz IDS-a i jedna iz SDP-a. Ni jedna općina nema načelnicu.

Kolika je kumulativna važnost turizma u hrvatskom gospodarstvu pokazuje i činjenica da su u sedam od deset najrazvijenijih jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj turizam i ugostiteljstvo najvažnije gospodarske grane (najrazvijenije jedinice lokalne samouprave u RH su redom: 1. Kostrena, 2. Vir, 3. Funtana, 4. Malinska-Dubašnica, 5. Omišalj, 6. Baška, 7. Medulin, 8. Novigrad (istarski), 9. Zagreb, 10. Dobrinj). Veličinu naših ‘malih turističkih divova’ možemo najbolje opisati parafrazirajući rečenicu iz legendarnih Smogovaca Hrvoja Hitreca: Oni su mali, ali su veliki, odnosno, oni su dosta veliki da ne budu mali!

Autor: Milan Matić

e-mail: mmatich@yahoo.com

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Ljetujte u Bolu na Braču!

Još niste odlučili kamo ćete ovo ljeto? Zašto ne bi posjetili prekrasni Bol na Braču i ljetovali u Kampu Zlatni rat, odmah pokraj najpoznatije plaže na Jadranu!

Posjetite web stranicu i rezervirajte svoje mjesto! http://bol-camping.com

image

image

image

image

image

Ako želite smještaj u apartmanu u prekrasnoj villi na osami u blizini Zlatnog rata pošaljite upit na e-mail adresu: mmatich@yahoo.com

image

Vidimo se! 🙂

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Best photos of Bol, Island of Brac, Croatia / Najbolje fotografije Bola na Braču i okolice

This gallery contains 50 photos.

Gallery | Leave a comment

Platform Resort – First Minute

Pogled na naftne platforme u Meksičkom zaljevuPogled na naftne platforme u Meksičkom zaljevu (foto: Matko Dubravčić)

Brmbrmbrmbrmbrmbrmbrmbrm – preo je lagano Johnsonov motor 7-metarskog glisera oprezno akoštavajući uz novu naftnu platformu nedaleko od Komiže.

U gliseru veselo društvo – kapetan Mate upravo iz Hvara vozi švedske turiste Olafa i Lindu te njihovu desetogodišnju kćer Lisu i sedmogodišnjeg sina Rikarda.

„Wow, det är vackert!“ („Prekrasno je!“) – uzdahne Linda. „Det är verkligen …“ („Stvarno je…“) – nastavi Olaf.

„Do you like it?“ – upita nasmijani Mate iskesivši zube koji poput bisera zasjaju na jakom kolovoškom suncu.

„Yes, yes, of course, it’s really nice place!“ – odgovori gotovo uglas švedski bračni par.

„Ok. Enjoy. I will pick you tonight at 8 o’clock. See you.“ – zaključi Mate i uputi se gliserom nazad u Hvar po novu turu gostiju.

„He he, ma vidi ti ovu lipotu, ko ovo more platit!“ – prokomentira sebi u bradu zadovoljni taksist uputivši pogled prema velikoj tabli sa natpisom „Welcome to Family Platform Resort Brač 1“.

„Eh, a kad se samo sitin kako je sve počelo…“ – počinje se prisjećati Mate.  „Evo, prošle su samo tri godine od referenduma o vađenju nafte iz mora, a gle di smo sada. Ni bi glup oni ministar Vrdoljak, tribalo se sitit kako pridobit naš svit za ove platforme. Ali, kome bi palo napamet na ovi način spojit vađenje nafte i turizam? Ma ko bi se siti od platformih učinit turističke resorte, ovako ih lipo tematizirat i uredit pa nudit turistima ka novi unikatni proizvod?! He he he, a je bi vrag oni Vrdoljak, svaka mu čast…“

Kolovoz je 2018., turistička sezona je u punom jeku. Prije tri godine održan je referendum o eksploataciji nafte i plina u Jadranu nakon što je Ustavni sud ocijenio ustavnim sljedeće refrendumsko pitanje: „Jeste li za to da se dopusti eksploatacija neobnovljivih izvora energije (nafte i plina) iz Jadrana?“ Referendum je raspisan nakon što je na inicijativu nekoliko ekoloških udruga prikupljeno 500 tisuća potpisa građana, a rezultat je bio 59% ZA eksploataciju, naprama 41% glasova PROTIV. Nevažećih listića gotovo da nije ni bilo.

Svega nekoliko mjeseci prije referenduma činilo se da je javno mnijenje dominantno na strani ekoloških udruga koje su uspjele uvjeriti javnost da će naftne platforme uništiti našu reputaciju turističke zemlje, a o ekološkim katastrofama da i ne govorimo. No, tada se dogodilo nešto sasvim neočekivano. Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak i ministar turizma Darko Lorencin sazvali su izvanrednu konferenciju za medije.

Nakon što su se upalile tv kamere ministar Lorencin započeo je svoje izlaganje:

„Na početku se želim svima zahvaliti na dolasku. Pozvali smo vas da vam predstavimo novu strategiju na kojoj su mjesecima zajednički radila ministarstva gospodarstva i turizma. Naime, riječ je o novom proizvodu kojeg želimo ponuditi na turističkom tržištu, a koji je još nepoznat u svijetu. Želim vas obavijestiti da uskoro započinjemo s gradnjom naftnih resort platformi…“

U dvorani je nastao muk, a novinari su se u nevjerici međusobno izmjenjivali poglede.

„Kako mislite izgradnja naftnih resort platformi? Možete li malo pojasniti o čemu se radi?“ – upita netko od novinara.

„Da, dobro ste čuli.“ – uključi se u razgovor ministar Vrdoljak. „Za mjesec dana započinjemo sa izgradnjom pedeset naftnih platformi od Umaga do Konavala koje će, međutim, biti puno više od toga. Naime, s obzirom na potrebu da osiguramo jeftinije energente našim građanima, ali i izrazitu turističku orijentaciju naše zemlje, u konzultaciji s brojnim stručnjacima došli smo do kompromisnog rješenja koje će zadovoljiti sve strane. Od naftnih platformi napravit ćemo novi turistički brend koji je dosad neviđen u svijetu. Naše naftne platforme bit će puno više od toga, pretvorit ćemo ih u vrhunske turističke resorte! Nakon što budu izgrađene raspisat ćemo natječaje za turističke koncesije za svaku platformu.“ – ponosno zaključi ministar gospodarstva.

„N-neznam jesam li dobro čuo, vi mislite pretvoriti naftne platforme u resorte za turiste??“ – začuđeno vrisne Mislav Bago

„Upravo tako.“ – kratko će ministar Lorencin. “Svaka naša platforma koja bude vadila naftu ili plin biti će ujedno i turistički resort. Na donjem dijelu platforme odvijat će se eksploatacija energenata dok će gornji dio biti namijenjen turistima. Svaka platforma imat će svoj bar, restoran, sportsko igralište, noćni klub, bazen, aqua park, konobu, ležaljke, izložbeni prostor… ovisi već o njezinoj kategorizaciji. Platforme ćemo kategorizirati u sljedeće skupine: obiteljske, sportske, zabavne, romantične, umjetničke… po deset platformi u svakoj kategoriji, ukupno pedeset.“ – ponosno zaključi ministar turizma.

Novinari od šoka zanijeme nad ovim ministrovim riječima kada se odjednom poludrskim glasom ministrima obrati novinarka Nataša Božić:

„Pa dobro, možda vam ideja nije loša, ali kako mislite dovesti turiste na te platforme, pa nafta smrdi, kako ćete sakriti onaj ružan plamen koji vidimo na svakoj platformi?“

„He he, dobro pitanje Nataša, i za to imamo rješenje! – sa smješkom se oglasi Vrdoljak. „Nedavno su Norvežani izmislili svojevrsne osvježivače zraka, nešto poput prskalica, koji oko platforme ispuštaju ugodne mirise. Možete birati miris mora, cvjetne livade, planinskog zraka, pokošene trave, ovisno što vam taj dan paše. Izvrstan izum. A što se tiče plamena, ni to nije problem. Pa evo baš je nedavno onaj mali sa Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku izmislio jedač plamena. Pametni moj Slavonac, he he… Ima li još tko kakvih pitanja?“

Nitko od novinara nije se više usudio postaviti ni jedno pitanje,  a atmosfera je bila slična onoj kada je Sanader sazvao presicu kako bi javnosti obznanio da daje ostavku.

„Još jednom hvala svima na dolasku. Doviđenja.“ – zaključio je presicu Vrdoljak.

Sljedećih mjesec dana ministri su obišli sve obalne i otočke gradove i općine kako bi im predstavili svoju ideju. Javno mnijenje, prevrtljivo kako već jest, počelo je vući na stranu za eksploataciju. Svi turistički djelatnici od ugostitelji, hotelijera, iznajmljivača pa do vlasnika taksi brodica počeli su shvaćati kako priča sa naftnim platformama nije ništa drugo doli proširivanje famozne turističke ponude i prilika za dodatnu zaradu. Referendum o zabrani vađenja nafte nije prošao, platforme su izgrađene, turističke koncesije podijeljene, a lova se polako počela slijevati u državni proračun što od nafte i plina što od turističkog poreza. Gorivo je pojeftinilo, plin također, a Hrvatska je ubrzo počela bilježiti gospodarski rast od 5% na godšnjoj razini.

„To je bi pravi potez! Svaka čast onemu Vrdoljaku, šteta šta više ni ministar.“ – razmišljao je u sebi naš taksist Mate sa početka priče dok se predvečer lagano iz Hvara vraćao po naše Šveđane na platformi.

„Did you enjoy it?“ – upita Mate Šveđane.

„Oh yes, it was amazing! But, we heard some loud music from afar?“ – začuđeno će Linda

„A muzika! Ma, that was music from other Platform, Platform Zrće. It’s Platform for fun. You know, young people, alcohol, sex and so on.“ – šeretski će Mate.

Šveđani s odobravanjem klimnu glavom, a Mate lagano okrene gliser i sa turistima se lagano uputi prema hvarskoj luci.

(Napomena: Autor se ne zalaže za izgradnju naftnih platformi u Jadranu)

Autor: Milan Matić

e-mail: mmatich@yahoo.com

Posted in Politika i društvo | Leave a comment

Vidova gora – od staroslavenske božje planine do gore svetog Vida

1624684_10203175531804899_1429744300_nPogled s Vidove gore na plažu Zlatni rat i otok Hvar

Vidova gora na otoku Braču uzdiže se točno 778 metara iznad morske razine kao dio planinskog lanca Dinarida. Kada se promatrač koji je krenuo vijugavom cestom od Supetra preko Nerežišća ili od Bola preko Pražnica konačno nađe na njezinom vrhu, ima osjećaj kao da je na krovu svijeta. Taj dojam putnika namjernika nije bez razloga s obzirom da je Vidova gora najviši planinski vrh jadranskih otoka. Svi koji su se barem jednom našli na njezinom vrhu znaju kako je to kada vam u istom trenutku pogled puca na najpoznatiju hrvatsku plažu, Zlatni rat, zatim otoke Hvar, Korčulu, Vis, Biševo i Jabuku, poluotok Pelješac, planinu Biokovo i Makarsku rivijeru u njezinom podnožju, a ponekad, za vedrih dana koji uslijede nakon višednevne bure i na talijanski Monte Gargano poznatiji kao Sperone d’Italia (Mamuza talijanske čizme). Poseban doživljaj je osvojiti vrh Vidove gore pješice, penjući se s južne strane iz smjera Bola pješačim stazama za što je potrebno otprilike dva sata hodanja. Zahvaljujući njezinoj visini Brač je najviši hrvatski otok, a isto tako i otok s najviše sniježnih padalina godišnje. Za sve one koji poznaju samo ljetno lice ovog srednjodalmatinskog otoka posebno je iznenađenje kada se zimi u medijima pojavi vijest da je na Braču, točnije na Vidovoj gori, pao snijeg. Ta pojava koja je Bračanima sasvim uobičajena pretvara ovu poznatu ljetnu destinaciju u jedinu otočku ‘skijašku’ destinaciju u Hrvatskoj, barem na nekoliko dana.

Možda je vrijeme da počnemo razmišljati i o zimskom turizmu koji je nekada postojao na Braču, pogotovo nakon što bude izgrađena žičara koja će od Bola voditi do vrha Vidove gore?

Vidova gora ili Vidovica kako se još naziva na Braču, današnje ime duguje kršćanskom svecu svetom Vidu, koji je stradao u Dioklecijanovim progonima kršćana, a u čiju je čast u 13. Ili 14. stoljeću na njezinom vrhu podignuta crkvica. No, točnije je da tu priča o imenu Vidove gore tek počinje jer podrijetlo ovog toponima seže još u predkršćansko doba, točnije VII. stoljeće, kada započinje naseljavanje prvih Hrvata na otok Brač.

Najbolji poznavatelj povijesti i toponimije otoka Brača, hrvatski akademik i jezikoslovac Petar Šimunović (rođen u Dračevici na Braču 19. veljače 1933. – umro u Splitu 5. kolovoza 2014.) u svojoj knjizi Bračka toponimija kaže kako je toponim, tj. ime Vidova gora zapravo ‘prežitak slavenske mitologije’ te da bi u ‘današnjem imenu Vidove gore trebalo vidjeti nastavak tradicije slavenskog boga Sventovita’ (Šimunović, Bračka toponimija, Golden marketing, Zagreb 2004.). Kako bi pojasnio o čemu se ovdje zapravo radi potrebno je reći par rečenica o samoj povijesti otoka Brača pa ću se u tu svrhu poslužiti upravo podacima iz navedene knjige akademika Šimunovića.

223

Prvi poznati stanovnici Brača bili su Iliri, čiji su ostaci prisutnosti pronađeni posvuda po Braču pa tako i na samoj Vidovoj gori na kojoj su pronađeni ostaci suhozidom utvrđene ilirske gradine po kojoj i danas nosi naziv brdo Koštilo iznad Bola (od imena kaštel – utvrda, gradina). Takve gradine služile su Ilirima da se odupru grčkoj kolonizaciji čiji materijalni tragovi na Braču nisu pronađeni, no sačuvana je predaja prema kojoj je Grk Antenor bježeći iz Troje za vrijeme Trojanskog rata pristao na Brač na kojem je ostavio nekoliko Grka iz Ambracije, koji su se ženidbama izmiješali s ilirskim pastirima te ih na taj način civilizirali, prenijevši im ime svoje stare postojbine Ambracije (Am-bracija – Brattia – Brač).

10966929_10203193585496230_677278563_nPogled na brdo Koštilo iznad Bola

Za razliku od izostale grčke prisutnosti na Braču, ona rimska bila je puno izraženija. Akademik Šimunović piše kako su za vrijeme Rimskog carstva Brač naseljavali veterani rimskih legija koji su upravljali kamenolomima na sjevernoj strani otoka, odakle se vadio kamen za izgradnju Dioklecijanove palače. O rimskoj prisutnosti na otoku svjedoče mnogi reljefi, natpisi i žrtvenici u starim kamenolomima kod Splitske i Škripa kao i ostaci brojnih villa rustica, antičkih gospodarskih imanja u obalnom području dalmatinskih otoka. Ostaci jedne takve villae rusticae nalaze se i na samom Zlatnom ratu. Značajnije doseljavanje romanskog stanovništva na Brač zbilo se za vrijeme hrvatsko-avarske najezde u VII. stoljeću, kada je razoren antički grad Salona čiji su stanovnici pobjegli na obližnje otoke Brač i Šoltu. Nedugo nakon njih na Brač se počinju naseljavati neretvanski Hrvati i to najvjerojatnije preko istočnog dijela otoka, iz smjera tadašnje Paganije, tj. današnje Makarske rivijere, koji je bio geografski najbliži kopnu, najpristupačniji i najmanje branjen. Prvi hrvatski doseljenici sa sobom su donijeli i svoju staroslavensku politeističku religiju i vjerovanja, a njihovo pokrštavanje odvijalo se u narednim stoljećima zahvaljujući benediktinskim samostanima na sjevernoj obali Brača među kojima je najpoznatiji bio onaj svetog Ivana u Povljima, a u kojem je nastala i poznata Povaljska listina.                 Upravo doseljavanjem Hrvata započinje priča o nastanku imena Vidove gore.

Zamislimo na trenutak kako je izgledao prizor kada su prvi Hrvati došli na vrh današnje Vidove gore i uputili pogled preko kanala na Hvar i starogradsko polje nepreglednih vinograda te na Pelješac, Korčulu, i Vis u daljini. Vjerojatno su ovo mjesto odlučili posvetiti jednom od svojih vrhovnih slavenskih božanstava – Svetovidu (naziva se još i Suvid, Svantevid, Svantovid, Sventovid, Sventovit, Zvantevith), četveroglavom bogu čije su glave gledale na četiri strane, a čija su se svetišta uvijek gradila na uzvišenjima i brdima sa kojih on „sve vidi“, kako mu i ime govori. Vjerovalo se da Svetovid ratuje protiv neprijatelja jašući na bijelom konju o kojem su se brinuli svećenici u njegovom hramu te su uz pomoć ovog konja predviđali ishode bitaka. O Svetovidu su ovisili uspjesi ratnih pohoda, trgovačkih putovanja te žetveni urod. Prikazuje ga se kao boga koji jašući na bijelcu u ruci drži luk ili mač, kao simbol rata, i rog za piće. Njemu u čast prinošene su životinjske žrtve, a baltički Slaveni su ga prihvaćali kao prvog ili najvišeg boga. Vjeruje se da je dolaskom kršćanstva Svetovid i dalje ostao slavljen kod slavenskih naroda kroz lik kršćanskog sveca svetog Vida, čije ime nosi današnja Vidova gora. Nema materijalnih dokaza o štovanju Svetovidovog kulta na Braču, ali sama za sebe govori činjenica da su se neretvanski Hrvati naselili na Brač već u VII. stoljeću, a da ostaci crkvice svetog Vida potječu tek iz 13./14. Ova je crkvica najvjerojatnije napravljena na ostacima ranijeg staroslavenskog svetišta posvećenog bogu Svetovidu iz vremena prije pokrštavanja. O tome svjedoče i imena mnogih drugih lokaliteta na Braču koja potječu iz predkršćanskog doba poput Zmajeve spilje, Kapišća, Vilišća, Trbišća i Stupa.

svetovid_statue_in_arkona_by_maxschreckcz-d6gbwakStatua četveroglavoga boga Svetovida na njemačkom otoku Rügenu

Brojni su primjeri predkršćanskih staroslavenskih toponima diljem naših prostora:

– brdo Sutvid iznad Tučepa, zatim vrh Sutvid na Riliću iznad Živogošća, mjesto Sevid nedaleko od Trogira…;

– brdo Perun iznad Podstrane i planinski vrh Perun na Učki (Perun – vrhovni staroslavenski bog, bog gromovnik i zaštitnik pravde, vladar neba);

– Troglav, najviši vrh Dinare (Troglav/Triglav – troglavi bog, oličenje prostora u kojem se nalazi i živi čovjek, simbol mu je crni konj);

– otočje Kornati (Kornat – jedan od predvodnika vojske divova, znan iz legende o borbi divova i bogova. Otud potječe i legenda o postanku kornatskog otočja.);

– Mokošica pokraj Dubrovnika (Mokoš – boginja plodnosti, zaštitnica žena, oličenje kulta Majke Zemlje);

– Velež, planina iznad Mostara i Volosko pokraj Rijeke (Veles/Volos – bog zemlje, ratarstva, zaštitnik pastira, ali također i voda i podzemlja, prijevare, Perunov protivnik).

Interesantno je da od imena staroslavenskih bogova baštinimo i nazive vjetrova, kiše i mjeseci u godini:

Bura – boginja suhog primorskog vjetra koji rastjeruje oblake (bure)

Jugomir – bog vlažnog, južnog vjetra i kišnih oblaka (juga)

Daždbog – bog sunca i kiše (daždi)

Zora, Danica – božica jutarnjeg svjetla i požude, Svetovidova žena

Rujana (po kojoj je ime dobio mjesec Rujan) – božica plodnosti i vinogradarstva.

 

Kako je tekao proces pokrštavanja Hrvata tako su oni postepeno napuštali svoju staru vjeru, međutim, to se nije zbilo unutar jedne generacije nego kroz nekoliko stoljeća. Iako pokršteni, Hrvati su zadržali brojne elemente svoje stare vjere i to kroz narodne običaje, imena i toponime koji su preživjeli do današnjih dana, ali prilagođeni kršćanstvu.

Tako je i naša Vidova gora svoje prvo ime dobila zahvaljujući slavljenju boga Svetovida čiji je kip sa današnje Vidovice istovremeno gledao na sve četiri strane svijeta, budno bdijući nad svojim poklonicima.

10994796_10203175531044880_1705904838_nPogled sa Vidove gore prema starogradskom zaljevu na Hvaru

 

Autor: Milan Matić

E-mail: mmatich@yahoo.com

Posted in Bračke teme | Leave a comment

Budućnost je u turizmu i održivom razvoju, a ne u nafti i termoelektranama

    platforrm-2-coll

Otkako je vlada najavila da će raspisati koncesije za eksploataciju nafte i plina u Jadranu javnost se, kako to uvijek kod nas biva, oštro podijelila. S jedne strane našli su se zagovornici eksploatacije predvođeni Ministarstvom gospodarstva i Agencijom za ugljikovodike, dok su se s druge strane očekivano našli protivnici, prvenstveno ekološke udruge i dio javnosti zabrinut za budućnost Jadrana, ali i svoju vlastitu.

Pitanje je sljedeće: Je li isplativo i opravdano ići u eksploataciju nafte i plina iz Jadrana? Odgovor može biti potvrdan ili niječan, ali iza njega se kriju barem dvije razine – ekonomska i etička, koje su ništa drugo nego lice i naličje iste medalje.

Ako pitanje eksploatacije promatramo na razini ekonomske isplativosti tada su podaci sljedeći: zahvaljujući početnim istraživanjima Jadrana u proračun Republike Hrvatske trebalo bi se sliti oko 100 milijuna kuna, dok bi vrijednost investicijskih planova trebala premašiti 4 milijarde kuna. Procjenjuje se da će oko 60 posto vrijednosti investicija napraviti domaće tvrtke koje bi mogle dobiti i odraditi poslove u vrijednosti 2,5 milijarde kuna. Također, ako dođe do ozbiljnije eksploatacije iz jadranskih bušotina, država bi kroz različite naknade uzimala 53,5 posto vrijednosti nafte i 60 posto vrijednosti plina. Dakle, kad sve skupa zbrojimo dolazimo do iznosa od oko 6,5 milijardi kuna koje bi država trebala uprihoditi prije ikakve ozbiljnije eksploatacije.

No, je li 6,5 milijardi kuna “početnog kapitala” dovoljno dobar razlog da se ide u ovaj projekt? Na prvi pogled svakako se čini da jest, pogotovo u situaciji u kojoj se nalaze državne financije. No, ako ovu eventualnu dobit stavimo u korelaciju sa prihodima koje Hrvatska ostvaruje od industrije koja je dijametralno suprotna naftnoj, a to je turizam, tada se ova očekivana dobit od 6,5 milijardi kuna ne čini kao neka posebna suma.

Naime, Hrvatska od turizma godišnje službeno ‘ubere’ oko 7,5 milijardi eura (malo manje od 57 milijardi kuna), a kad tome pridodamo novac koji se zaradi u sivoj zoni dolazimo do realnog iznosa od barem 10 milijardi eura (oko 76 milijardi kuna) godišnje. U situaciji kakva jest, zarada od turizma jedini je sigurni novac na kojeg Vlada može računati i koji joj uvijek dođe kao melem na ranu zvanu deficit državnog proračuna. Danas od turizma u Hrvatskoj, što neposredno što posredno, živi kompletna jadranska obala (sa izuzetkom luka Rijeke i Ploča te brodogradilišta), pogotovo otoci, ali i sve više sezonskih radnika iz Dalmatinske zagore, Bosne i Hercegovine kao i kontinentalne Hrvatske, ponajviše Slavonije. U ovih zadnjih sedam godina ekonomskog propadanja Hrvatske turizam se pokazao jedinom uspješnom granom koja iz godine u godinu raste. Upravo je turizam uvelike zaslužan što nema izraženijeg siromaštva i socijalnih nemira, barem u jadranskim županijama, kao ni značajnijeg iseljavanja mladih kao što je to slučaj u primjerice pet slavonskih županija. Od turizma se živi i preživljava, od sezone do sezone, ali je zarada uvijek ‘zagarantirana’. Njegov najveći problem je taj što on sve više postaje monokultura o kojoj ovisi egzistencija sve većeg broja stanovnika i što se još uvijek razvija stihijski, ali i to se mijenja iz godine u godinu i on je danas definitivno na višem nivou nego što je to bio prije deset godina.

Dakle, u utakmici u kojoj sudi sudac zvan Ekonomska Isplativost pobjeđuje – turizam.

No, mogu li turizam i naftna industrija zajedno, možemo li istovremeno imati plaže prepune kupača i naftne platforme u daljini? Ministar Vrdoljak i Agencija za ugljikovodike tvrde da je to moguće. Ja sam ipak prilično sumnjičav i uvjeren sam da je njihova ‘mirna koegzistencija’ teško ostvariva. Kao argument navodi se primjer Italije koja ima stotinjak platformi od čega je manje od deset posto naftnih, a ostale su plinske. To je točno, ali Italija za razliku od Hrvatske: 1) ima pet puta dužu obalu koju oplakuje pet sredozemnih mora, 2) ima znatno manju ovisnost o turizmu u ukupnom BDP-u, 3) ima puno razvijeniji kulturni turizam za razliku od kupališnog kakav prevladava u Hrvatskoj, 4) svoje brendiranje ne temelji na kristalno čistom moru nego na talijanskoj kuhinji, kulturnom naslijeđu i životnom stilu. Prva asocijacija koja prosječnom turistu pada napamet kada se spomene Italija uglavnom nije more, dok je među prvim asocijacije koje se vezuju uz Hrvatsku upravo Adriatic Sea. U odnosu na Italiju kojoj su mogućnosti mnogo šire, Hrvatskoj je Jadransko more najvrjedniji resurs kojeg ima.

Pitanje što bi se dogodilo u slučaju neke veće ekološke tragedije u kojoj bi došlo do devastacije Jadrana dovodi nas do etičke razine problema. Pitam se imamo li pravo riskirati da se kod nas dogodi tragedija slična onoj koja se dogodila 2010. u Meksičkom zaljevu, nedaleko od obale američke savezne države Louisiane? Tada je je nakon puknuća i eksplozije naftne platforme Deepwater Horizon došlo do tromjesečnog izlijevanja sirove nafte u Atlanski ocean. Tragedija se dogodila isključivo ljudskom nepažnjom i nedostatkom nadzora nad naftnim postrojenjem za kojeg je bila odgovorna svjetski poznata naftna kompanija British Petroleum. Ovaj incident proglašen je najvećom ekološkom katastrofom u američkoj povijesti. Stradali su turizam, ribarstvo, morska flora i fauna te veliki broj različitih vrsta ptica. Procjenjuje se da je u tri mjeseca neprestanog izljeva u more izbacivano 10 milijuna litara sirove nafte – dnevno (!). Tokom tri mjeseca u more je sveukupno iscurilo između 500,000 i 1,000,000 tona nafte, a površina onečišćenja mora na koncu je iznosila 9900 kvadratnih kilometara. Kada bi tu površinu prenijeli u hrvatski dio Jadrana, tj. hrvatske teritorijalne vode čija površina iznosi 31 tisuću kvadratnih kilometara, dobili bismo naftnu mrlju koja bi se prostirala otprilike od Umaga do Zadra, ili od Zadra do Hvara, ili pak od Hvara do Dubrovnika, izaberite što vam je draže. Ako je Amerikancima trebalo tri mjeseca da zaustave izlijevanje nafte u more koliko bi tek trebalo nama?

Predsjednica Uprave Agencije za ugljikovodike Barbara Dorić kazala je kako ne postoji gotovo nikakva vjerojatnost da se na Jadranu dogodi havarija na naftnoj platformi. Sigurnosne mjere iznimno su jake, inzistira se na najvišoj razini tehnologije i zaštite. Havarije se uglavnom događaju na naftnim tankerima, kojih kroz Jadransko more godišnje prođe više od 4000 – kaže Dorić. Po njoj će valjda Hrvatska postati mala Norveška. Ja načelno ne bih imao ništa protiv da se dignemo do njihovog standarda, ali Norvežani naftu crpe iz Sjevernog mora i Atlantika koji i nisu ni za što drugo osim za eksploataciju nafte, plina i bakalara, za razliku od suncem okupanog Jadrana.

Može li nam itko garantirati da se na eventualnim budućim platformama u Jadranu nikada neće dogoditi ni jedan značajniji incident koji bi mogao devastirati ovaj najvrjedniji hrvatski resurs? Naravno da ne može. A dovoljan je samo jedan kvar, eksplozija ili prevrnuti tanker da se uništi kompletan Jadranski zaljev od Otranta do Venecije. Ne samo da bi time nastradale flora i fauna, nego bi u pitanje bila dovedena ekonomska egzistencija i budući opstanak kompletnog stanovništva na istočnoj strani Jadrana. Ne želim biti patetičan pa reći kako bi time bila uništena tisućljetna tradicija života uz more i od mora, jer se ta tradicija svakodnevno mijenja i prilagođava novim trendovima, ali postoji crta koju ne smijemo prijeći. U svijetu koji se sve više i nepovratno uništava u svrhu ‘napretka čovječanstva’ mi imamo jedan njegov dio kojega mnogi još uvijek rado posjećuju upravo zbog toga što je takav kakav jest – ne devastiran.

Upravo zato se radujem inicijativi za referendum o eksploataciji nafte u Jadranu koju pokreće ekološka udruga “Eko Kvarner”. Rado ću im dati svoj potpis i na referendumu glasovati PROTIV. Baš onako kao što su to napravili Pločani na referendumu o izgradnji termoelektrane – 91,45% glasovalo je protiv izgradnje TE na ugljen u njihovom gradu, koji je inače lučki grad koji nema veze s turizmom. Na taj način lišili su zdravstvenog rizika ne samo grad Ploče nego kompletnu dolinu Neretve, Makarsko primorje, Pelješac, Korčulu, Hvar i Brač. Navodno postoji i anketa prema kojoj je oko 60% hrvatskih građana ZA eksploataciju nafte, a to istraživanje javnog mnijenja naručila je, naravno, – Agencija za ugljikovodike. Anketu je provela jedna od onih agencija koje su se ‘proslavile’ potpuno krivim prognozama rezultata predsjedničkih izbora. Toliko o njihovoj vjerodostojnosti. Jedina anketa koju priznajem je referendum.

Našu budućnost vidim u održivom razvoju i turizmu koji je način života lokalnog stanovništva, od klasičnog cimer fraja preko kampova i malih obiteljskih hotela sve do luksuznih vila s bazenima. Puno mi je draže zamisliti stotine malih OPG-ova na kojima će se proizvoditi zdrava hrana, ulje i vino i koji će biti umreženi sa lokalnim konobama i restoranima punim gostiju koji traže kvalitetu, nego radne trliše i šljemove stotina radnika na naftnim platformama. U mojoj viziji budućnosti prednost imaju kava od pet eura na rivi punoj turista, s koje pogled puca na jadransko plavetnilo i otoke, a ne kava od dva eura s pogledom na obližnju platformu.

Platforme, termoelektrane i industrijski pogoni nisu bili dio mog djetinjstva, nisu dio moje sadašnjosti, a nadam se da neće biti ni dio moje budućnosti.

 

Milan Matić

e-mail: mmatich@yahoo.com

Posted in Politika i društvo | 1 Comment

Čuvari i rušitelji otočke baštine

Drzava-ne-reagira-Iza-beraca-smilja-opustosena-zemlja

Čuvajmo Zemlju i prirodu na njoj, jer ih nismo naslijedili od svojih djedova i očeva, nego smo ih posudili od svojih potomaka –  rekao je jednom davno Tatanka-Iyotanka, poznatiji kao poglavica Siouxa po imenu Bik Koji Sjedi. Ova misao je središnja tema ovog teksta, a razlog zbog kojeg ga pišem jest vijest da su se (i) na Braču pojavili ilegalni berači smilja.  Na djelu su uhvaćeni i fotografirani ilegalni berači ove visoko cijenjene biljke, a prema onome što se vidi na fotografijama na naš su otok došli kombijima bjelovarskih i zagrebačkih registarskih oznaka. Naime, tema ilegalnog branja smilja aktualizirana je prije dva mjeseca otkako je krajem rujna Ministarstvo zaštite okoliša i prirode donijelo odluku o hitnoj zabrani branja smilja na otocima zbog neprimjerenog načina skupljanja ove biljke prilikom kojeg su mnogi berači umjesto rezanja vršnih dijelova biljke, tj. cvijeta, iz korijena čupali čitave grmove, uništavajući na taj način ne samo biljku nego i njezino stanište.

No, što je uopće smilje i o kakvoj se vrsti biljke radi? Njegovo latinsko ime je Helichrysum italicum, a raste na osunčanom mediteranskom kamenjaru od Portugala do Bliskog istoka. Njegova ljekovita svojstva su mnogobrojna – djeluje protuupalno, potiče izlučivanje želučanog soka, pomaže kod bolesti jetre, žučnog mjehura, nadutosti i reume, djeluje blagotvorno kod bolesti dišnih puteva… Međutim, pravi razlog njegove popularnosti je proizvodnja eteričnog ulja koje se koristi u kozmetičkoj industriji kao baza mnogih preparata za kožu lica.

Cijena tog ulja kreće se i do nevjerojatnih 1600 eura pri čemu je za jednu litru potrebno destilirati otprilike jednu tonu same biljke. Preko 90 posto otkupljenog smilja izvozi se u Francusku. Iako se to na prvi pogled čini mnogo, prema nekim procjenama u Hrvatskoj se godišnje ubere i do dva milijuna tona ove biljke, a otkupna cijena u destilerijama popela se ove godine sa četiri na čak deset kuna po kilogramu. Matematika je u ovom slučaju jako jednostavna – na sto kilograma ubranog smilja može se zaraditi i do tisuću kuna pa je lako razumljivo zašto mnoge obitelji i pojedinci u ovoj djelatnosti vide priliku za zaradu. Međutim, upravo zbog njegove visoke otkupne cijene mnogi berači počeli su prakticirati čupanje čitavih grmova smilja umjesto pravilnog branja vrhova biljke samo zato da bi dobili na kilaži, pritom ne mareći da zbog jednokratne zarade uništavaju čitavu višegodišnju biljku, ali i vlastitu priliku za ponovnu zaradu dogodine. Zamislite da netko bere grožđe na način da iz zemlje čupa čitave trsove ili masline – tako da pila cijela stabla!

Nije to prvi put da ljudska pohlepa svjesno uništava još jednu vrstu zbog neodoljivog zova univerzalnog boga – novca. Ta ljudska pohlepa opustošila je već Krk, Cres, Rab i Pag, a sad je kako vidimo stigla i do Brača. Otok oduvijek poznat po kamenu, maslinama i vinu na kojemu je osnovana prva dalmatinska vinarska zadruga (u Bolu 1903), prva uljarska zadruga u čitavoj Dalmaciji (u Povljima) kao i prva kamenarska zadruga (u Pučišćima), našao se ovaj put na udaru ne zbog svojih tradicionalnih resursa, nego, ironično, zbog samonikle mediteranske biljke koja na Braču raste uz stotine drugih ljekovitih biljaka i koju nitko nikada na ovom otoku nije promatrao kao izvor egzistencije.

Ti ilegalni berači smilja nisu ništa drugo nego uništavači mediteranske prirodne baštine i biljne raznolikosti koje je i Brač sastavni dio. Dolaze kriomice tko zna odakle kako bi radi šake kuna opustošili naše pašnjake, maslinike i laze rušeći pritom stoljetne gomile koje im priječe put do željenog plijena. Za razliku od ovih rušitelja postoje oni koji tu baštinu ljubomorno čuvaju, oni koji paze na svoje maslinike, vinograde i pašnjake, oni koji obnavljaju gomile koje su im preci ostavili u naslijeđe, oni koji su odrasli uz ruzmarin, kadulju, mirtu, lavandu… i – smilje.

Za razliku od rušitelja, oni su čuvari bračke prirodne i kulturne baštine. To su otočani.

 

Milan Matić

e-mail: mmatich@yahoo.com

 

Posted in Bračke teme | Leave a comment